“Prijatelj je onaj kome možete pokazati sve što vam leži na duši, žito kao i kukolje, znajući da će njegove nježne ruke to uzeti i pregledati, te zadržati što je vrijedno, a ostatak nježno otpuhati” Arapska poslovica
Odpuhujem sve što osjećam kao nevrijedno i uranjam u strune jednog davnog sna. Mjesec me dodirivao svojim nevidljivim rukama i ja osjetih noć kao koljevku u kojoj sam sjenkom ljubavi bila branjena od demona. Prozirnost vidljivosti ljepote dobi odoru vječnosti. Ljubav je uvijek tu, njena haljina je bijela kao vjenčanica, kao znak nevinosti, kao svjetlost kojom majka nad majkama kiti dan. Osluškujem njeno disanje koje ritmom kozmičkog bila miluje srce. Misaono je oblikujem u siluetu pentagrama koji me zatvara u kinesferu, u kristalnu kuglu trenutka. Noć tada gubi svojstva tmine i postaje osvijetljena pozornica na kojoj sjene ožive i prestaju biti tajni pratioci života u meni. Koračam scenom sna i omamljena ljepotom plešem ponoćni tango sa siluetama koje dobivaju svojstva mojih nutarnjih stanja. Sjenke su tek iluzije, preslika neživuće materije, odraz nepostojanja u odori živućeg tijela. Zanesena istinom koju osjetih u nezaustavljivoj igri Sunca i Mjeseca udahnuh sjenki život, pretvorih je u misaonu sliku kristalne siluete duše koja u tom trenu postade vidljivi dio nedotaknute tajne njene besmrtnosti. Oživjela u mom univerzuma ona dobi oči kojima gledam sve očima nevidljivo, dobi uši kojima slušam šaptavu svjetlost kozmičke energije. U vrtloženju njene osjećajnosti spoznah spiralnu dinamiku i vječno privlačenje suprotnosti u središtu vrtnje. U središtu kugle kojom me brani od prolaznosti i prevrtljivosti života zasja zvjezda beskonačnosti, tajastveni Aleph u kojem vidim cijeli svaku titrajuću strunu svevremena. Prelamanjem svjetlosti i putanjom plenete oko sunca ona mijenja boje kojima odjeva moju auru i liječi je od mojih tuga, boli i nesretnih stanja. Sretna uranjam u njene konture i osjećam da je nedjeljiva od istine koja u meni vjekuje. Bezglasna pratilja rapsoda u meni izranja uvijek nova i uvijek ista iz svjesnosti i slijeva se u rijeku spoznaje. Njene oči sjaje dubinom oceana, blješte visinom beskraja, iskre snagom beskonačnosti. Osjećam zagrljaj Sunca i Mjeseca, spoznajem da nema tamne strane trenutka, da je sve u meni i oko mene savršenstvo kugle postojanja.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli sjećanja, dozvoli srcu da diše, titraju strune prijateljstva koje zatvaram u škrinju u dubini sna. Izlazim mirna i spokojna pod koplja dnevne svjetlosti. Divan osjećaj se u meni rađa, duša očišćena kapljicama sreće me odnosi u vrijeme u kojem cvjetaju mendule i rađaju ljepotu i lakoću postojanja u vjerovanju u ljubav. Hvala ti sudbino što si me odvela stazama na kojima niću pupljci kristalno jasne čistoće svijesti iz kojih izvru riječi sa početka priče... božje riječi...Bit će svjetlo..i bi svjetlo i ostade samo svjetlo...:-)) http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#204
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen