"Onaj koji posjeduje ovaj dijamant posjedovat će i svijet, ali će spoznati i sve njegove nedaće. Samo Bog ili žena mogu ga nekažnjeno nositi." upozorava Hindu poslovica na ovaj dijamant.
Nazvan je po izrečenom uskhičenju perzijskog šahu Nadira,"Koh-i-Nor" što na perzijskom znači "planina svjetlosti". Možda je kako legenda kaže taj dijamant uklet, ali njegova vrijednost je neprocijenjiva, danas se nalazi u kruni Engleskog dvora, koja će poslije smrti Kraljice majke biti izložena u Toweru, a to dokazuje da legenda još uvijek živi.
Susrećem je često u snovima, nju dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, vidjeg oči kristala, osluhnuh šapat kristala, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica sa Kohinorom u svojoj kosi, čarobnjakinja koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, svjetlosnu muziku iz koje izrasta poljubac sna i jave.
Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da predugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove, da nas oslobodi od lažno stvorenih kristala, kristalima u kojima vlada tamna energija iz koje izrasta i tamna materija bez oznaka energije, one stvaralačke energije iz koje su drevni kristali izrasli, pravi, dragogocjeni kristali, SAFIR, SMARAGD, RUBIN i čudesni DIJAMANT KOHINOOR.
Osjetih bujanje lažnoga kristala u sebi, dijagnoza safiritis, a to je bolest slična cistitisu, nefritisu, laringitisu i najstrašnijem meningitisu, upala izvornog tkiva, tkiva iz kojeg kada je uistinu zdravo izrasta kristalna snaga našeg postojanja u kristalnoj dinamici našega života.
Susretoh se sa lažnim plavićastim draguljem u sebi, bijah u odajama znalaca koji procjenjuju vrijednost tog kristalnoga sjaja, i oni mi rekoše da safiritis nije bolest nego sindrom moje duše, dragulji izrasli iz umjetnim putem stvorenih procesa, procesa bez svjetlosti drevne, procesa bez drevnoga znanja, procesa koji služe tek nagomilavanju materije bez svjetlosti i duše nemaju nikavu vrijednost u svijetu istinskih vrijednosti, ne spadaju čak ni u područje patologije nego u područje psihologije.
Kako se izliječiti od tog sindroma?
Znalci mi šapuću, doživimo prirodu u sebi, osjetimo njene zakone, njeno smirenje u trenutku stvaralaštva, njeno smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav uistinu rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja, okupajmo se u kristalnoj vodi sa Kastalskog izvora, dozvolimo muzama da nas dotaknu svojim nježnim dlanovima i tada će se u nama poćeti stvarati kristali istinskoga sjaja izrastati do Kohinora u našoj duši, do neprocijenjive vrijednosti, do vječne svijetlosti koja će nas voditi putevima života, biti vječno svjetlo na kraju tunela u koji ponekada zalutamo.
Progledajmo srcem, osluhnimo srcem, jer to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, te čudesne dijamantne carice, čudesne vladarice našeg vremena, carice koja nas pretvara u istinske kristale, u dragulje koji se onda razmnažaju, snagom ljubavi, lepršanjem leptirovih krila, cvjetanjem nebeskoga cvijeća u nama samima.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
Nazvan je po izrečenom uskhičenju perzijskog šahu Nadira,"Koh-i-Nor" što na perzijskom znači "planina svjetlosti". Možda je kako legenda kaže taj dijamant uklet, ali njegova vrijednost je neprocijenjiva, danas se nalazi u kruni Engleskog dvora, koja će poslije smrti Kraljice majke biti izložena u Toweru, a to dokazuje da legenda još uvijek živi.
Susrećem je često u snovima, nju dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, vidjeg oči kristala, osluhnuh šapat kristala, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica sa Kohinorom u svojoj kosi, čarobnjakinja koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, svjetlosnu muziku iz koje izrasta poljubac sna i jave.
Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da predugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove, da nas oslobodi od lažno stvorenih kristala, kristalima u kojima vlada tamna energija iz koje izrasta i tamna materija bez oznaka energije, one stvaralačke energije iz koje su drevni kristali izrasli, pravi, dragogocjeni kristali, SAFIR, SMARAGD, RUBIN i čudesni DIJAMANT KOHINOOR.
Osjetih bujanje lažnoga kristala u sebi, dijagnoza safiritis, a to je bolest slična cistitisu, nefritisu, laringitisu i najstrašnijem meningitisu, upala izvornog tkiva, tkiva iz kojeg kada je uistinu zdravo izrasta kristalna snaga našeg postojanja u kristalnoj dinamici našega života.
Susretoh se sa lažnim plavićastim draguljem u sebi, bijah u odajama znalaca koji procjenjuju vrijednost tog kristalnoga sjaja, i oni mi rekoše da safiritis nije bolest nego sindrom moje duše, dragulji izrasli iz umjetnim putem stvorenih procesa, procesa bez svjetlosti drevne, procesa bez drevnoga znanja, procesa koji služe tek nagomilavanju materije bez svjetlosti i duše nemaju nikavu vrijednost u svijetu istinskih vrijednosti, ne spadaju čak ni u područje patologije nego u područje psihologije.
Kako se izliječiti od tog sindroma?
Znalci mi šapuću, doživimo prirodu u sebi, osjetimo njene zakone, njeno smirenje u trenutku stvaralaštva, njeno smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav uistinu rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja, okupajmo se u kristalnoj vodi sa Kastalskog izvora, dozvolimo muzama da nas dotaknu svojim nježnim dlanovima i tada će se u nama poćeti stvarati kristali istinskoga sjaja izrastati do Kohinora u našoj duši, do neprocijenjive vrijednosti, do vječne svijetlosti koja će nas voditi putevima života, biti vječno svjetlo na kraju tunela u koji ponekada zalutamo.
Progledajmo srcem, osluhnimo srcem, jer to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, te čudesne dijamantne carice, čudesne vladarice našeg vremena, carice koja nas pretvara u istinske kristale, u dragulje koji se onda razmnažaju, snagom ljubavi, lepršanjem leptirovih krila, cvjetanjem nebeskoga cvijeća u nama samima.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen