Bilo je to davno kada sam u daljini nebeske širine tražila odsjaj ljubavi i toplinu nekog tajnog oka, tražila sam puteve u željeni zagrljaj, uranjala sam u daljinu koja tada biješe beskrajno duboka, sanjala nedohvatni zvjezdani sjaj, drugovala sa pjenušavim oblacima, osluškivala nečujni sirena glas.
Tišina je tada treperila u meni, čudesna tišina slična leptirovom letu i ja osjetih želju da tišinom svojom skupljam nektar što dozrio je u srcu mom, nektar što su leptirići mali pili i nazdravljali mom unutarnjem svijetu. Osjetih toplinu te čudesne tišine i tijelom se prosu taj nektar miline, zapjenušilo je srce vrelom života i ja krenuh zemaljskim stazama gdje čekala je na me ljudska dobrota.
Uđoh u polje puno lepršavog cvijeća, među latice prekrasnih boja, među zvukove razigranih pčela i dotaknuh veo istine, tajnovitu koprenu što skrivala je sva neodživljena uzbuđenja moja. Tada shvatih da sam predugo stajala na obali sreće, tražeći sreću u beskraju neba, a život jednostavan i lijep me pozivao u tajnovitu galiju leptirastih krila. Zakoračih svjesno u ocean života, spoznah tijelo dodirima vjetra, milovanjem pjenušavog morsog vala, pustih mirise da mi dušu hrane, osluhnuh simfoniju srca i odživjeh ples lepršavih leptira.
Tijelo, ta Proustova galija puna neprocijenjenog blaga, me uvelo u tajnovite sfere zemaljske ljepote, pokazalo mi da se ljubav u snovima rađa i u svitanjima budna na uzglavlju čeka. Zavoljeh jutra sretnog buđenja, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da diše, da udiše eterični ples svitanja, da me uzdrhtalo od ljepote postojanja uvede u rijeku vremena u kojoj se žubor života širi, da osjetim lakoću svjetlosnog zagrljaja u kojem se ljubav u treptajima leptirovih krila rađa i dokazuje da je tijelo moje uistinu ona čudesna leptirasta lađa.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen