U nama samima postoje dva vuka, dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i onaj vuk stranac koji stražari na portama srca, kao Kerber na ulazu u Had, zvijer koja nam brani ulaz u dubinu duše, koja mnogima onemogućava da spoznaju sami sebe, da prepoznaju svoje strahove, da im daju oblik, miris, okus i boju.
Tako oni neznaju tko su, s imenom na krštenju poklonjenim ostaju sebi bezimeni, anonimni i tako bezimeni lutaju životom i nisu svjesni nepoznavanja onog drugog dijela sebe, onog dijela svoje osobnosti koji se izgubio u njihovom nepostojanju.Oni ne traže u sebi to izgubljeno biće, nego ga ostavljaju samog u vječnoj tami svoga unutarnjeg Hada i tako nesretni ulaze u tuđe živote, rovare dušama, okrivljuju, osuđuju, napadaju, vrijeđaju. Hrane svog Kerbera strahovima, hrane ga osjećajem da su pokradeni, hrane ga željom za osvetom, hrane ga tugom i svoga opusjelog srca. Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i izvedimo ga pod koplja dnevne svjetlosti jer tek u sukobu sa tom zvijeri u nama samima, tek kada joj samokritikom oduzmemo snagu možemo osjetiti kako je bespomoćno to čudesno biće u kojem su vječno sjedinjena stanja naše duše. Susretati se sa suprotnosti onoga što vjerujemo da jesmo, slušati glas istine u svakom trenutku postojanja, sukobljavati se s njom, ušutkavati njen bjes, brisati njene suze i onda biti sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo treperave šapate svoje duše i da smo se odlučili voljeti, da, odlučili prvo voljeti sebe, a onda predive oči boje sna u kojima se zrcali cijeli svijet.
Ljubav ta vječna energija, ljubav nas hrani i brani od nas samih, ljubav uspavljuje Kerbera u nama, ljubav mu oduzima moć. Tek kada u očima tuđim pronađemo sebe, kada se utopimo u pogledu dobrote tada osjećamo istinu života, tada Kerber nestaje ljepotom trenutka u kojem se uvijek sretni budimo.
U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez susreta pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca. Kada u očima tuđim naslutim nesigurnost, strah od života, tugu koja uspavljuje vučicu majku i budi zvijer u njma, tada im počnem pričati bajke o dobru i zlu, prisjećam ih na drevnu priču o starom Indijancu i njegovom unuku, pokušavam ih naučiti da će u njima živjeti tek onaj vuk kojeg hrane svojim srcem. Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo Kerbera, onog drugog vuka u sebi, vuka samotnjaka koji često stoji pred vratima duše. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, snaga kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja, od fontane svjetlosti, od vrela iz kojeg kao žuboravi potok sreće izvire samo ljubav.
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen