Osmi dan iliti oda čekanju

Tri sestre starice, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučivale su o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza po drevnom mitu predu nit života,
Atropa je prekida. Našla sam se na granici između života i smrti, sudjelovala sam u sukobu fizike i kemije otkud je proizašlo alkemijsko vjenčanje tuge i sreće.
Da to je bio sedmi dan nastajanja svijeta iz buketa uzdrhtalog srca i zlaćane niti što su ih plele tri Mojre. Bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina krvi uzburkane izljevima bijesa neba i blagosti jednog uzdrahtalog srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju ogrnutim strahom i zavijanjem vukova na orkanskim visovima moje duše. Stajala sam na hridi vječnosti i tražila oči neba u tmini trenutka koji nikako nije prolazio. Nisam se usudila zatvoriti oči jer sam iza sklopljenih trepavica ulazila u ogromne prostore nekog nepoznatog svijeta, koračala sam Hopperovim slikama tog statičnog vremena i besmislenog života.
Vrijeme je visilo iznad mene kao Salomin sedmi veo koji je skrivao lice prolaznosti
i čekao da nekom crkvenom tornju otkuca podne zadnjega dana u toj maloj vječnosti. Nije bilo pokreta kroz vrijeme, ono je protjecalo izvan mene ostavljajući trag samo u urlanju vjetra na liticama trenutaka. Razgovarala sam sa suđenicama, a one su se skrivale u nepreglednim prostranstvima slika što su visile na drvetu spoznaje kao zabranjeno voće i upozoravale me da stojim na vratima njegova života i da samo jedan krivi pokret može uzburkati već uzburkanu sudbinu, probuditi uspavanu Atropu i da osmo jutro nikada ne svane. Izgovorih odu čekanju,molitvu njegovom povratku i zahvalu klatnu vremena.

Iz pjesnikovih očiju izranja bijelo more... njegov davni san  ubrizgan u dušu svemira.... na humku vremena bijela duša čeka povratak otišlih... uzaludno.
Ponoćno sunce oglašava otkucaje  sudbine, tišina, rađa se mladi dan. Anima candida bezglasjem  zaokružuje piktogram pepela i skuplja u kalež nadanja. 

Aheront teče... Haron naplaćuje jednosmjerni  danak odlazećima...  dan se kotrlja u nepovrat. 

Znak mladog mjeseca utkan u moje čelo,  njegovo čelo se istim znakom ogleda u kapi sudbine...  bijelo more leluja nad zemljinim kratkim uzdasima...  i mojim strahom... 

Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca...  duša ne miruje titra nad urnom, čeka dolazak pepela.  

Zazivah ime pjesnika na granici života i umiranja. Tjeram crne ptice koje još uvijek kruže iznad žrtvenika na kojem dogorijeva svijeće njegova života. 


Čuvala sam njegovo obećanje izgovoreno nad bezdanom...  šapnuh, sjeti se pjesniče dok nas smrt ne razdvoji.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su  drvo.

Sutra mogu postati  rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u
pamćenju,
klatno vremena.

  Ljubav je pružila svoje nježne rukenad moje nepostojanje i ja začuh glas sa početka priče:
"Neka bude svjetlo" i u svitanju osmoga dana vidjeh ponovo samo Sunce.

http://www.webstilus.net/content/view/10049/65/