San je, kaže se, jedna kratka smrt, smrt u kojoj duša bezgraničnost beskraja i vječnost beskonačnosti svojom snagom tka, san je kapljica u oceanu postojanja, kapljica u kojoj se početak i kraj, bez početka i kraja u svjetlosnom zagljaju duše ogledava. Ne znamo od kojih niti su satkani snovi, ne znamo tko u noćnim tišinama simfoniju našoj duši svira, ne znamo tko slaže boje u nijanse nepoznatih visina i tajnovitih dubina duše naše, ali znamo da u snoviđenjima našim duša živi i preživljava sve naše dnevne uspone i padove, znamo da nas uzdiže i spušta, da nam daruje krila, znamo da nas ona u tim trenutcima nesvijesti odvodi rijekom vremena u neka tek željena, samo naslućivana postojanja.
Kada tonemo u duboki san tada duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći proživi još jednom protekli dan. U svom trepravom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet.
Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine.
U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji leptirima život znači, a nama to božansko piće nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.
Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, strahovi se pretvaraju u okuse ljepote protekloga života, gnjezde se kao leptira roj u dubini srca i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa. Mala u bjelo odjevena dama je, kao medicus svojim čarobnim štapićem, svojim noćnim plesom dotaknula naša, nekada svjesno nespoznata duševna stanja i u snu probudila ratnicu svjetlosti u nama.
Kada tonemo u duboki san tada duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći proživi još jednom protekli dan. U svom trepravom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet.
Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine.
U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji leptirima život znači, a nama to božansko piće nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.
Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, strahovi se pretvaraju u okuse ljepote protekloga života, gnjezde se kao leptira roj u dubini srca i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa. Mala u bjelo odjevena dama je, kao medicus svojim čarobnim štapićem, svojim noćnim plesom dotaknula naša, nekada svjesno nespoznata duševna stanja i u snu probudila ratnicu svjetlosti u nama.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen