Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. Šapnuo mi je u jednom davnom snu Anđeo čuvar. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek je mali univerzum u beskraju Božjeg sna. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
Alain Fournier, 1886-1914, je u svom romanu "Veliki Mon" pisao o ljubavi, o snovima, o nesnalaženju mladosti u vremenu i prostoru. Svojim poetičnim romanom je potvrđivao da je ljubav zvijezda vodilja u svijet kreativnosti i ljepote izričaja.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo zvjezdani šapat, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljepotica postojanja, ljubav ogrnuta zlaćanim velom istine.
Čovjek je, često ne spoznajući to, u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao. Pokušajmo, nije teško, osjetiti tu čudesnu iskru u sebi.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Opjevane, opisane, oslikane Jakobove ljestve su nama samima, njima se uspinjemo do drva spoznaje, na njima susrećemo LJUBAV.
Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek je mali univerzum u beskraju Božjeg sna. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
Alain Fournier, 1886-1914, je u svom romanu "Veliki Mon" pisao o ljubavi, o snovima, o nesnalaženju mladosti u vremenu i prostoru. Svojim poetičnim romanom je potvrđivao da je ljubav zvijezda vodilja u svijet kreativnosti i ljepote izričaja.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo zvjezdani šapat, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljepotica postojanja, ljubav ogrnuta zlaćanim velom istine.
Čovjek je, često ne spoznajući to, u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao. Pokušajmo, nije teško, osjetiti tu čudesnu iskru u sebi.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Opjevane, opisane, oslikane Jakobove ljestve su nama samima, njima se uspinjemo do drva spoznaje, na njima susrećemo LJUBAV.
Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen