Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu treperavo modra, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja. Vjetar je ovaj nečujno snažan, snažno nježan,nježno sjetan. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtlog putovanja, otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.
Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen