Relativna apsolutnost.......

Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima vječne vrtnje vretena promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših davnih vjerovanja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog vječnog promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio snagu tog vječnog zagrljaja neba i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka tog bezvremenog sanjača.

Osvajači prostor- vremena u bezvremenosti sna.

U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje i ljubavi nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u palvićaste daljine unutarnjeg svemira. U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećenauti, lebdimo na lavu anđeoskih krila, jezdimo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, lebdimo nad lagunom njegova kraljevstva, osjećamo mirise drevne republike, postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, postajemo sudionici vremena i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj bezvremenosti sna.

Čuvarica snova.

Ovo je drevna legenda, legenda o mreži ispletenoj majčinom ljubavi, o mreži koja je lovila snove, legenda o snovolovki, čuvarici dječjih snova.
Mnogo godina prije nego je došao bijeli čovjek, u jednom selu plemena Cheyenna živjela je djevojčica po imenu Mali Oblačić. Majka Malenog Oblačića se zvala Posljednji Večernji Dah. Jednog jutra uplašena djevojčica ispiča majci svoj san:
"Kada se spusti noć, često dolazi jedna gladna crna ptica. Kljucanjem mi kida komadiće tijela i jede me dok ne dođeš ti, lagana poput vjetra, otjeraš je od mene."
Majka s ljubavlju pomilova djevojčicu i šapnu:
"To što ti se pričinja da vidiš kada padne tama to su samo snovi, a crna ptica koja dolazi nije ništa drugo negoli sjenka tvoje duše koja te želi upozoriti na nešto, možda te želi obraniti od nečega."
Mali Oblačić još uvijek prestrašena prizna: "Mene je strah te tamne sjenke, želim vidjeti samo bijele sjene, one su sigurno dobre"
Majka osjeti djevojčicin strah i poželi je spasiti od noćnih mora. Isplela je mrežu za hvatanje snova u oceanu noći i šapnula u nju magične riječi:
"Lovi samo samo dobre snove, one koji će pomoći mojoj djevojčici da izraste u ženu zdrava duha, a one zle, beznačajne, nevaljale puštaj da se utope u oceanu noći"
Tada je objesila mrežu iznad djevojčicinog kreveta i rekla:
"Od sada ćeš vidjeti samo bijele sjenke, sanjati samo lijepe snove. Ovo je čuvarica tvojih snova"
Mali Oblačić je od toga dana sanjala samo lijepe snove.
Posljednji Večernji Dah je kasnije izradila mnoge snovolovke i vješala ih iznad dječjih krevetića u selu Cheyenna. Kako su djeca odrastala ukrašavala su svoje snovolovke sa raznim predmetima njihovih najdražih snova, te je magična moć čarobne mreže rasla zajedno sa njima. Svaki Cheyenn je čuvao svoju snovolovku kroz cijeli život, kao sveti predmet, nositelja snage i mudrosti.
Još uvijek kad se rodi dijete, indijanci iz plemena Cheyenna izrađuju jednu snovolovku te je vješaju iznad krevetića. Iz savitljivg bambusa izrade krug kao simbol univerzuma, a iznutra isprepletu mrežu nitima u obliku paučine i ukrase je biserima i šapnu joj magične riječi koje je izgovorila Posljednji večernji dah.
Čuvarica snova hvata sve snove koje dijete sanja, dobre propušata u usnulu dušu i takvi snovi se ostvaruju. Ako se u snovolovku ulove noćne more ona ih odbacuje na pero otpalo iz krila nebeskih ptica koje ih odnosi daleko, daleko, da nestanu u oblacima.

U dubini sna duša sanja nemirom
san iskri sve srcem ispisane riječi,
misao luta mojim malim svemirom,
milovanjem svojim me smiruje i liječi.

Duša stoji na obroncima maloga neba
u zvjezdama uživa, broji treptaje svoje
osluškuje šapat nemira, demone vreba
pušta sretne titraje da se u snovima roje.


Kada u svilu sna naiđe demonsko biće,
kada tuga zatreperi na mliječnoj stazi,
kada suze poteku iz neispričane priče
tada nježnim zagrljajem srce pomazi.


Unutarnjim svemirom tad sreća poteče
suze pretvara u blještavi, svjetlosni slap,
sve nesreće duša svojim šapatom niječe,
pretvara u dragocjenu iskru, bisernu kap.


Budi se sjećanje, u sliku se pretače,
duša srce svjetlošću sna ljubi i grli,
tkivom sreće strah u mir presvlače,
sneno biće sanjajući u svitanje hrli.


Ogrnuta snovolovkom, osjećam tihi mir
uranjam u poeziju sna, stihom izrečenu
u šumeću rijeku, nježnih uzbuđenja vir
u nebesku spiralu zlatom optočenu.


Budim se sretna u mom malom svemiru,
duša i srce poeziju mojih snoviđenja pišu
stih duševnog mira, satkan u srca nemiru
pjesmom o životu oni u dubini mene dišu.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html

Peta dimenzija, satkana od Venerinog zlata.

Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca,a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene.
Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj zlaćanoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svil, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma, duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.
Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od Venerinog zlata.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html

Peta dimenzija i Einsteinov san.

Promovirana četvrta dimenzija je čovjeku dokazivala i njegovu mnogoprotežnost i otvarala mu nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
1919-e godine prošlog stoljeća, peta dimenzija je naslućena u elektromagnetizmu. Theodor Kaluza je, slijedeći titraje elektrona i protona oko jezgre atoma, uspio petu dimenziju matematički izračunati i time želio dokazati da se u elektromagnetičkim valovima i česticama krije sila slična gravitaciji. Elektromagnetizam je, po njegovom mišljenju, gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora, ali on to svoje razmišljanje nije uspio znanstveno dokazati. Nedokazana peta dimenzija, Einsteinov san o teoriji koja bi sjedinila mikro i makrosvijet se nije ostvario. Peta protega je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma? Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. U svojim misaonim eksperimentima pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još sitniji svijet struna, ali još uvijek nisu pronašli način kojim bi mogli dokazati njihovo postojanje.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost čak sedamnaestodimenzionalna."
Tako znanost objašnjava svoje naslućivanje novih istina. Što se dublje ulazi u suštinu materije, ona gubi svojstva čvrstine i postaje energija puna skrivenih mogućnosti. Zaneseni u svom traženju znanstvenici nastavljaju sanjati Einsteinov san.
Titranjem struna oni nam objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu postajemo suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Mi više nismo u prostoru i vremenu, nego smo prostor sam, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor- vrijeme su energetska polja puna titrajućih predstava energije koja ostvaruje život.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Iluziju u kojoj živmo je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, jer mi danas svjesno živimo u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti. Tada ulazim u Hintonov superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.
Tada sam spremna krenuti Ouspenskijevim četvrtim putem, prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene i počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo je najkompliciraniji oblik razmišljanja.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvjet naše evolucije.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.

Znanost nas ponovo poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otkrivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali. Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Oni koji se ne odluče i ne krenu četvrtim putem, ostat će uistinu zatvoreni u Platonovoj špilji i neće se izdignuti do kozmičke svijesti.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://www.blog.hr/print/id/1624796076/ljubav-na-oltaru-sna.html

http://www.croatia.ch/kako/080116.php

Svjetlosna dimenzija, san o superprostoru.

Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se, umjesto nasmješenog boga trenutka, javi slika Alberta Einsteina, njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove rabarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.
Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela s nastajanjem antičke mitologije zbog čega smo počeli vjerovati da nas vrijeme proždire i da smo mu jednostavno izručeni. Potaknut novim otkrićima u geometriji zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha, on je počeo tražiti puteve kako bi tu multidimenzionalnost i dokazao.
Početkom 19-og stoljeća se matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. U toj zakrivljenosti ploha naslućivala se ne samo četvrta, nego i nove još neimenovane dimenzije.
Sama predpostavka da četvrta dimenzija postoji je u tom davnom vremenu otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja i pretvarala prostor u razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor u svojoj višeprotežnosti postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljudskog postojanja.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego teoretičare znanosti.
Slično nastajanju znanosti u doba antike i ovaj puta su filozofi bili prisutni kod ostvarivanja ove nove slike svijeta, pa su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove teorije o ljudskoj višedimenzionalnosti.
Prvi filozof tog novonastajućeg prostora je bio Englez, matematičar Charles Hinton. Pored matematike njega su zanimali i tajnoviti putevi ljudske svijesti i spoznaje. Dokazana trodimenzionalna spoznaja svijeta ga je navela na razmišljanje o duhovnom pristupu i misaonoj spoznaji četvrte dimenzije. Tako je 1888. godine razmišljao o sustavu kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sustava su činile poredane dvodimenzionalne slike, koje je trebalo pažljivo promatrati. Činilo mu se da je pronašao kraljevski put ka novoj spoznaji i on je pozivao na drugačiji način razmišljanja.

"Dok promatrate dvodimenzionalnu površinu ovih slika vaše znanje omogućava vašoj svijesnoj spoznaji da ih vidite trodimenzionalno. Promatrajmo dvije dvodimenzionalne slike istovremeno da bi dobili predstavu superprostora. Promatrajmo ih svojim unutarnjim očima i vidimo ih istovremeno sa svih strana." govorio je Hinton nadajući se da će ga ljudi razumjeti.

On je na taj način želio razbiti ograničenost ustaljene spoznaje u glavi i ostvariti mogućnosti za novu svjest i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o nastajanju i razvoju četvorodimenzionalnog oblika mišljenja u tehnici, znanosti i umjetnosti.
Jasno on je inspiraciju je pronašao u Platonovim ljudima iz špilje, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života koje se u svom punom sjaju događao izvan špilje.
"Dok ne promjenimo način mišljenja mi smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti. Stvarnost je u svojoj biti četverodimenzionalna, ona se događa našim razmišljanjem o njoj" svojim idejama je pozivao tadašnjeg čovjeka na novu spoznaju. "Svjesnim ulaskom u svijet takve stvarnosti, doživjet ćemo svjesno Platonov svijet ideja i osjetiti Vrijeme svojim razmišljanjem o njemu."

Hinton nije uspio u ljudskom umu probuditi želju za ostvarenjem načina i razvoja sustava četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ucrtao prve tragove u filozofiji o superprostoru. Iako si mi još uvijek nemožemo predstaviti kocku u četiri dimenzije, njegov hiperkubus, koji je on nazvao tesserakt, je postao simbolom višeprotežnosti i danas još uvijek služi za slikovito dočaravanje četvrte dimenzije. Hiper kubus se sastoji od trodimenzionalnih kocki koje su tako postavljenej da tvore jedan trodimenzionalni križ, Tesseract. Hiperkubus si mi još uvijek nemožemo predstaviti u višeprotežnosti, ali jedno višedimenzionalno biće ga može izvući iz našeg univerzuma i doživjeti uistinu kao superkubus.

Snaga Hintonovih misli je bila tako jaka, da je Salvatore Dali Tesseract pretvorio u svojoj slici u "Isusov hyperkubus" (Christus hypercubus).

http://www.croatia.ch/kako/080116.php

Scila i Haribda

Gledajući ovu sliku Ljubice Pecigoš razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi se možemo pronaći u u ždrijelu zle sudbine, u zagljaju nečije mržnje, u među dlanovima osvetnika koji gnječe naše srce.

SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ je neman po kojoj je nazvana opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je neman spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu. Svi mi prolazimo kroz virove sudbine, svi se ponekada pronađemo u tjesnacu u kojem na nas vrebaju nemani, nevidljive zloćeste spodobe koje razdiru dušu i piju našu energiju. Sama sam prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama, ali vjerovala sam u snagu ljubavi i spoznala da su nemani jake tek ako im dozvolimo da nam priječe put ka slobodi duše.
Stajala sam dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli i ja zapitah tišinu, Što je ljubav?
U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna. To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć, moj put ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Na svjetioniku zasja svjetlo nad svijetlima i moja galija puna neprocjenjivoh blaga savlada snagu Scile i Haridbe, oluja tuđe taštine ugasnu zorom buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti, osjetih sretan trenutak, živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći. Još jednom zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah ka hridi na kojoj sjaji suncem obasjana istina svih proteklih dana, svjetlost spasenja od noćnih mora, svjetlost koja nikada ne prestaje, svjetlost u kojoj se krije istina početka, svjetlosna muzika koja mi šapuće Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!

Pater eius est sol.....

Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje Tabula smaragdina. Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline. Danas često zaboravljamo sjedinjenje Lune i Helija, zaboravljamo to čudesno alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rodio svijet i pričinja nam se da je svijet bezdušna mašina kojom je čovjek samo racionalno upravlja. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se susreće u vječnim melodijama i u pjesmama.
Čovjek, čarobnjak, opsjenar, živi svoje iluzije, svoje apsurde sanja, čovjek to čudesno zrcalo svijeta dotaknut Sofijinim snom protkan krvotokom boga diše ritam i živi pokret tek probuđenog svijeta u kojem njegova duša eonima luta. To najfinije tkanje, tvar svemira utkana u srce veze još uvijek zlaćanu čipku života s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.
Gdje počinje to veliko klupko iz kojeg, kao pahuljice snijega između niti dnevne svijetlosti,
izrastaju čvorovi sudbine, i kao nestašna djeca traže srce tog tvorca čudesnog sna.
Tko zna kuda nas nosi svileno tkanje, satkano tisućama čvorova sreće i tuge, ljepote i boli,
oplakano i opjevano. Tko zna kada i kako će svršiti čarobni let kroz eone, u kojem vremenu ćemo prestati tražiti put u blještavom krajoliku vječnoga božjega sna.
Hermetičari, nasljednici ideja Hermesa Trismegista, od Platona, preko Pika de Mirandole do Ficina, vjerovali su da je svjetlost božanski krvotok, a njihovi nasljednici, srednjovekovni alkemičari Paracelzus i Agripa od Netelshajma ili kasnije Mesmer i Kircher izvodili su prve eksperimente prilikom kojih su iskrile nove iskre i rađao se elektricitet. Benjamin Franklin, Luigi Galvani i grof Aleksandro Volta, pioniri otkrivanja i obuzdavanja famozne božanske energije, pretvoriše božju krv u nama u dohvatljivu svijetlost koja nam govori o ljubavi.

Jedna kratka smrt.

San je, kaže se, jedna kratka smrt, smrt u kojoj duša bezgraničnost beskraja i vječnost beskonačnosti svojom snagom tka, san je kapljica u oceanu postojanja, kapljica u kojoj se početak i kraj, bez početka i kraja u svjetlosnom zagljaju duše ogledava. Ne znamo od kojih niti su satkani snovi, ne znamo tko u noćnim tišinama simfoniju našoj duši svira, ne znamo tko slaže boje u nijanse nepoznatih visina i tajnovitih dubina duše naše, ali znamo da u snoviđenjima našim duša živi i preživljava sve naše dnevne uspone i padove, znamo da nas uzdiže i spušta, da nam daruje krila, znamo da nas ona u tim trenutcima nesvijesti odvodi rijekom vremena u neka tek željena, samo naslućivana postojanja.
Kada tonemo u duboki san tada duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći proživi još jednom protekli dan. U svom trepravom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet.
Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine.
U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji leptirima život znači, a nama to božansko piće nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.
Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, strahovi se pretvaraju u okuse ljepote protekloga života, gnjezde se kao leptira roj u dubini srca i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa. Mala u bjelo odjevena dama je, kao medicus svojim čarobnim štapićem, svojim noćnim plesom dotaknula naša, nekada svjesno nespoznata duševna stanja i u snu probudila ratnicu svjetlosti u nama.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#254

Paralelni svemiri

Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, u nama se zrcale duša i njena sjenka, naša dva često sebi potpuno nepoznate osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedna se smiješi druga tuguje, ponekada se nikada ne sretnu jer žive svaka u svom svijetu, ali se tu i tamo čuju kao eho, kao jeka, kao daleka svjetlosna muzika uma.
A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira, opijena nekim nepoznatim stanjima tad plovi po beskraju zvjezdanog neba predajući se strahovima i novome tjelesnome nemiru. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješćanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju svog unutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena svoju uzdrhtalu sjenku.To je ona luda, ono dijete malo zalutalo na paralelnoj pješćanoj stazi. Duša naša se tada osmjehuje zrcaljenju svome, riječi ne postoje za to čudesno stanje, samo drhtavo šaputavi romori dokazuju duše naše sanje. Zagrljaj iznenadni u beskraju straha, toplina u darovanoj spoznajnoj blizini, duša u misaonom labirintu Ariadninu nit pronalazi i kroz tijelo ljubavi šapat sjenci svojoj, našem paralenom svemiru s ljubavlju šalje. U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i nesvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad čudesnoga gosta koji onda opet nestaje u beskraju, u svemiru naših tajnovitih nemira.

http://misaoni-labirint.blogspot.com/2007/07/misaoni-labirint.html

Dva vuka u nama

U nama samima postoje dva vuka, dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i onaj vuk stranac koji stražari na portama srca, kao Kerber na ulazu u Had, zvijer koja nam brani ulaz u dubinu duše, koja mnogima onemogućava da spoznaju sami sebe, da prepoznaju svoje strahove, da im daju oblik, miris, okus i boju.
Tako oni neznaju tko su, s imenom na krštenju poklonjenim ostaju sebi bezimeni, anonimni i tako bezimeni lutaju životom i nisu svjesni nepoznavanja onog drugog dijela sebe, onog dijela svoje osobnosti koji se izgubio u njihovom nepostojanju.Oni ne traže u sebi to izgubljeno biće, nego ga ostavljaju samog u vječnoj tami svoga unutarnjeg Hada i tako nesretni ulaze u tuđe živote, rovare dušama, okrivljuju, osuđuju, napadaju, vrijeđaju. Hrane svog Kerbera strahovima, hrane ga osjećajem da su pokradeni, hrane ga željom za osvetom, hrane ga tugom i svoga opusjelog srca. Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i izvedimo ga pod koplja dnevne svjetlosti jer tek u sukobu sa tom zvijeri u nama samima, tek kada joj samokritikom oduzmemo snagu možemo osjetiti kako je bespomoćno to čudesno biće u kojem su vječno sjedinjena stanja naše duše. Susretati se sa suprotnosti onoga što vjerujemo da jesmo, slušati glas istine u svakom trenutku postojanja, sukobljavati se s njom, ušutkavati njen bjes, brisati njene suze i onda biti sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo treperave šapate svoje duše i da smo se odlučili voljeti, da, odlučili prvo voljeti sebe, a onda predive oči boje sna u kojima se zrcali cijeli svijet.
Ljubav ta vječna energija, ljubav nas hrani i brani od nas samih, ljubav uspavljuje Kerbera u nama, ljubav mu oduzima moć. Tek kada u očima tuđim pronađemo sebe, kada se utopimo u pogledu dobrote tada osjećamo istinu života, tada Kerber nestaje ljepotom trenutka u kojem se uvijek sretni budimo.
U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez susreta pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca. Kada u očima tuđim naslutim nesigurnost, strah od života, tugu koja uspavljuje vučicu majku i budi zvijer u njma, tada im počnem pričati bajke o dobru i zlu, prisjećam ih na drevnu priču o starom Indijancu i njegovom unuku, pokušavam ih naučiti da će u njima živjeti tek onaj vuk kojeg hrane svojim srcem. Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo Kerbera, onog drugog vuka u sebi, vuka samotnjaka koji često stoji pred vratima duše. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, snaga kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja, od fontane svjetlosti, od vrela iz kojeg kao žuboravi potok sreće izvire samo ljubav.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html

Postoji li vječna borba?

Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. Šapnuo mi je u jednom davnom snu Anđeo čuvar. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek je mali univerzum u beskraju Božjeg sna. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
Alain Fournier, 1886-1914, je u svom romanu "Veliki Mon" pisao o ljubavi, o snovima, o nesnalaženju mladosti u vremenu i prostoru. Svojim poetičnim romanom je potvrđivao da je ljubav zvijezda vodilja u svijet kreativnosti i ljepote izričaja.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo zvjezdani šapat, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljepotica postojanja, ljubav ogrnuta zlaćanim velom istine.
Čovjek je, često ne spoznajući to, u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao. Pokušajmo, nije teško, osjetiti tu čudesnu iskru u sebi.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Opjevane, opisane, oslikane Jakobove ljestve su nama samima, njima se uspinjemo do drva spoznaje, na njima susrećemo LJUBAV.
Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine.  

http://misaoni-labirint.blogspot.com/

Ona, samo pustolov pred vratima sna

Dok sunce tone u ocean samsare i miluje tminu predvečerja, polako se uzdiže luna pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja kristalna i jasna poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha. Tajnovita žena sjedi na obali noći i promatra taj čudesni zagrljaj svjetla i sjene tu nebesku ljepotu, okrunjenu dodirom dana i noći. Osjeti želju i u treptaju srca vidje dodir Selene i Helija, ljubavni ples,igru svijetla i sjene nebom razasutu. Samo trenutak beskrajne sreće vječnu ljubav pred dvorima sna. Velika svjetleća kugla kotač u kojem vjekuje život nestaje u tajnovitom beskraju, a Luna, ljepotica noći, tajna sunčava ljubavnica se ogleda u jezeru, za ženu nedohvatne sreće. Žena stoji snena na obali noći i gleda kako ljubav presvalaći haljinu i srebrena odlazi nebom, pružajući ruke svitanju.Izgubljena u kotaču života tajnovita žena je zavoljela san u koji nije mogla ućivoljela je te čudesne zagrljaje neba, Ljubav i njenu nedohvatnu ljepotu koja joj srce ranjava i slijedi iz noći u noć, a jutrom je napušta.Do sljedećeg sutona! vikala je nebu dok se rađao dan i polako spuštala luna oblaćeći košulju bijelu, nestajući pod kopljima dnevne svijetlosti, krijući se od života suncem obasjanim. LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama.Žena, vječni pustolov pred dvorima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba, da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Žena čezne za sutonom, sa željom da još samo jednom, pa još jednom, vidi kako ljubav za nju oblači svoju srebrenu haljinu. Čekala je, nježna i snena, pružala svoje ruke u prazninu dok se Selena uzdizala na svojoj, ženi, nedohvatnoj putanji. U jednom ljubičastom sutonu žena, do tog trena samo pustolov pred vratima sna, pruži ruke, pomilova krilatog konja i odjaha u svoj san.


http://dinaja.blog.hr/2008/08/index.html#dan7

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#225

Muzika vremena, trenutak rađanja ritma.

Platonija je bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi naše vrijeme. Nalazi se u kugli našeg postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu naše svijesti najsitnije strune plešu svoje nijemo kolo i skladaju ritam života, svjetlosnu muziku našeg postojanja. Poslušajmo kako izvire vrijeme iz našeg bezvremenskog svijeta.
Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni.
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi ritam.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/trenutak-radanja-ritma.html

Srcem srcu

Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu treperavo modra, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja. Vjetar je ovaj nečujno snažan, snažno nježan,nježno sjetan. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtlog putovanja, otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.
Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#222

Pismo od zvjezdanih slova

U svitanju jednom na oknu duše začuh kucanje, anđeo bez krila donio je pismo, ispisano zvjezdanim slovima nebeskoga sjaja.Vjetar ga je donilo na krilima snova i ostavio na stolu među brojnim crtežima kojim poželjeh anđela mog dragog nacrtati bez krila. Miris cvijetnog sna se širio dušom, a sa jezera sreće je dolazio anđeosko- vilinski poj.
Anđeosko pismo, pismo anđela čuvara, branioca mojih djetinjih snova, sretan u ovom buđenju osjetih njegov zov. Simfonija sna, čarolija izrasla iz stiha što se krije u snenoj mi duši, liječi tuge obalcima iz kojih nektar neba kristalima sreće moju budnost snatri. Zvjezdana se slova iskre dušom mojom, iskre kroz koprene oko srca iznjedrene i trepere zvjezdanim sjajem, putevima neba, mostom kojim anđeo moj dragi ka vječnosti zove. Nevidljiv, neznan gost snova mojih, taj netko u srcu se krije, anđelom ga zovem, anđelom što svako jutro pismo snova ispisano slovima od zvijezda u moju dušu šalje i ostavlja znamen ljepote, dobrote i toplote u jutrenju zlatnom na hridi moga oceana djetinjih snova.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/u-jaslicam-prostim.html

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#220

Zagrljaj bezvremenosti i trenutka

U dubini vremena, na vrulji ponornice i valovima srca, na zlaćanim zrncima žala moje duše osjećam izričaj ljubavi. Uspomene izviru iz tajnovitog oceana podsvijesti, trepravi leptirići se roje oko čudesnih cvjetova koji niću sjećanjima. Zlatno sunce iskri ljepotu ovog davno nacrtanog zagrljaja, osjećam ga kao nježno milovanje kista umjetnikove ruke. Kapljica vremena se zrcali u zakrivljenosti prostora i svjetlom mi najavljuje rađanje ovog sretnog buđenja u treptaju ljepote.
Secesija snova, oslobađanje lakoće postojanja, ljubav naslikana vremenom u kojem je vrijeme uronilo u naša srca i ostavilo znak vječnosti u njima. U sjenki duše blješti baklja, ona davna iskra koja je najavila ovaj vječni svjetlosni zagrljaj u pjenušavoj kupki radosti. U ovom treptaju oka otkrivam simbole nepostojanja i pretvaram ich u pečate koje ću nositi na srcu kao znak ljubavi, kao znak priznavanja Erosa u vremenu prije moga vremena. Slike, ti čudesni stražari vremena, čuvari trenutka svijesti ne dozvoljavaju zaboravu da zamagli njihovo postojanje, ne dozvoljavaju vremenu da prođe bez tragova u trenutku ponovnog susreta sa secesijom koju nosimo svi u srcima.
Zagrljaj, slika svjetlosne dimenzije sjedinjenja ljubavi i života, zagrljaj taj predivni dokaz vremena u kojem je ljubav izašla iz viktorijanskih salona pod koplja dnevne svjetlosti i postala istinski doživljaj trajanja u trenutku, u kapljici vode velike rijeke bez povratka.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#219

Osmi dan iliti oda čekanju

Tri sestre starice, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučivale su o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza po drevnom mitu predu nit života,
Atropa je prekida. Našla sam se na granici između života i smrti, sudjelovala sam u sukobu fizike i kemije otkud je proizašlo alkemijsko vjenčanje tuge i sreće.
Da to je bio sedmi dan nastajanja svijeta iz buketa uzdrhtalog srca i zlaćane niti što su ih plele tri Mojre. Bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina krvi uzburkane izljevima bijesa neba i blagosti jednog uzdrahtalog srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju ogrnutim strahom i zavijanjem vukova na orkanskim visovima moje duše. Stajala sam na hridi vječnosti i tražila oči neba u tmini trenutka koji nikako nije prolazio. Nisam se usudila zatvoriti oči jer sam iza sklopljenih trepavica ulazila u ogromne prostore nekog nepoznatog svijeta, koračala sam Hopperovim slikama tog statičnog vremena i besmislenog života.
Vrijeme je visilo iznad mene kao Salomin sedmi veo koji je skrivao lice prolaznosti
i čekao da nekom crkvenom tornju otkuca podne zadnjega dana u toj maloj vječnosti. Nije bilo pokreta kroz vrijeme, ono je protjecalo izvan mene ostavljajući trag samo u urlanju vjetra na liticama trenutaka. Razgovarala sam sa suđenicama, a one su se skrivale u nepreglednim prostranstvima slika što su visile na drvetu spoznaje kao zabranjeno voće i upozoravale me da stojim na vratima njegova života i da samo jedan krivi pokret može uzburkati već uzburkanu sudbinu, probuditi uspavanu Atropu i da osmo jutro nikada ne svane. Izgovorih odu čekanju,molitvu njegovom povratku i zahvalu klatnu vremena.

Iz pjesnikovih očiju izranja bijelo more... njegov davni san  ubrizgan u dušu svemira.... na humku vremena bijela duša čeka povratak otišlih... uzaludno.
Ponoćno sunce oglašava otkucaje  sudbine, tišina, rađa se mladi dan. Anima candida bezglasjem  zaokružuje piktogram pepela i skuplja u kalež nadanja. 

Aheront teče... Haron naplaćuje jednosmjerni  danak odlazećima...  dan se kotrlja u nepovrat. 

Znak mladog mjeseca utkan u moje čelo,  njegovo čelo se istim znakom ogleda u kapi sudbine...  bijelo more leluja nad zemljinim kratkim uzdasima...  i mojim strahom... 

Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca...  duša ne miruje titra nad urnom, čeka dolazak pepela.  

Zazivah ime pjesnika na granici života i umiranja. Tjeram crne ptice koje još uvijek kruže iznad žrtvenika na kojem dogorijeva svijeće njegova života. 


Čuvala sam njegovo obećanje izgovoreno nad bezdanom...  šapnuh, sjeti se pjesniče dok nas smrt ne razdvoji.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su  drvo.

Sutra mogu postati  rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u
pamćenju,
klatno vremena.

  Ljubav je pružila svoje nježne rukenad moje nepostojanje i ja začuh glas sa početka priče:
"Neka bude svjetlo" i u svitanju osmoga dana vidjeh ponovo samo Sunce.

http://www.webstilus.net/content/view/10049/65/

Ljubičasti san

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati od kuda dolazi ljepota i dali je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti. Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru. Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno. Ili joj se to samo činilo? Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, razmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna. Smije li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande kao vječnu istinu u u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Želja se prosu opustjelim srcem Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#204

Zagrli me snovima

“Prijatelj je onaj kome možete pokazati sve što vam leži na duši, žito kao i kukolje, znajući da će njegove nježne ruke to uzeti i pregledati, te zadržati što je vrijedno, a ostatak nježno otpuhati” Arapska poslovica

Odpuhujem sve što osjećam kao nevrijedno i uranjam u strune  jednog davnog sna. Mjesec me dodirivao svojim nevidljivim rukama i ja osjetih noć kao koljevku u kojoj sam sjenkom ljubavi bila branjena od  demona. Prozirnost vidljivosti ljepote dobi odoru vječnosti. Ljubav je uvijek tu, njena haljina je bijela kao vjenčanica, kao znak nevinosti, kao svjetlost kojom majka nad majkama kiti dan. Osluškujem njeno disanje koje ritmom kozmičkog bila miluje srce. Misaono je oblikujem u siluetu pentagrama koji me zatvara u kinesferu, u kristalnu kuglu trenutka. Noć tada gubi svojstva tmine i postaje osvijetljena pozornica na kojoj sjene ožive i prestaju biti tajni pratioci života u meni. Koračam scenom sna i omamljena ljepotom plešem ponoćni tango sa siluetama koje dobivaju svojstva mojih nutarnjih stanja. Sjenke su tek iluzije, preslika neživuće materije, odraz nepostojanja u odori živućeg tijela. Zanesena istinom koju osjetih u nezaustavljivoj igri Sunca i Mjeseca udahnuh sjenki život, pretvorih je u misaonu sliku kristalne siluete duše koja u tom trenu postade vidljivi dio nedotaknute tajne njene besmrtnosti. Oživjela u mom univerzuma ona dobi oči kojima gledam sve očima nevidljivo, dobi uši kojima slušam šaptavu svjetlost kozmičke energije. U vrtloženju njene osjećajnosti spoznah spiralnu dinamiku i vječno privlačenje suprotnosti u središtu vrtnje. U središtu kugle kojom me brani od prolaznosti i prevrtljivosti života zasja zvjezda beskonačnosti, tajastveni Aleph u kojem vidim cijeli svaku titrajuću strunu svevremena. Prelamanjem svjetlosti i putanjom plenete oko sunca ona mijenja boje kojima odjeva moju auru i liječi je od mojih tuga, boli i nesretnih stanja. Sretna uranjam u njene konture i osjećam da je nedjeljiva od istine koja u meni vjekuje. Bezglasna pratilja rapsoda u meni izranja uvijek nova i uvijek ista iz svjesnosti i slijeva se u rijeku spoznaje. Njene oči sjaje dubinom oceana, blješte visinom beskraja, iskre snagom beskonačnosti. Osjećam zagrljaj Sunca i Mjeseca, spoznajem da nema tamne strane trenutka, da je sve u meni i oko mene savršenstvo kugle postojanja. 

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli sjećanja, dozvoli srcu da diše, titraju strune prijateljstva koje zatvaram u škrinju u dubini sna. Izlazim mirna i spokojna pod koplja dnevne svjetlosti. Divan osjećaj se u meni rađa, duša očišćena kapljicama sreće me odnosi u vrijeme u kojem cvjetaju mendule i rađaju ljepotu i lakoću postojanja u vjerovanju u ljubav. Hvala ti sudbino što si me odvela stazama na kojima niću pupljci kristalno jasne čistoće svijesti iz kojih izvru riječi sa početka priče... božje riječi...Bit će svjetlo..i bi svjetlo i ostade samo svjetlo...:-))  http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#204

Svjetlosna planina

U dubini mene blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina, širi se mojim malim svemirom. Na padinama njenim rastu mnoge još neizgovorene riječi, iskre misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja zauvijek moje srce liječi.

Blješti koh- i- nor podno moga neba, pruža zrake svoje, taj tihi šapat svjetlosti duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na planini svjetlosti vidim svoje biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog dijamanta snazi.
Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap,
snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja svjetlucava kap. Duše moje sjenka sa svjetlosnim dijademom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji u dugine boje se oblači i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi.
U svjetlosnom zagljaju, na vrhu planine svjetlosti, širi se treprava tišina, duše moje mir i slijeva se svjetlosnim vodopadom u sve što još srcem nije izrečeno, ulijeva se rijeku vremena, smiruje svaki u srcu nagomilan vir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće zauvijek od tuge i žalosti, od nesretnih stanja izlječeno.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#215

Koh- i- Nor u nama.

"Onaj koji posjeduje ovaj dijamant posjedovat će i svijet, ali će spoznati i sve njegove nedaće. Samo Bog ili žena mogu ga nekažnjeno nositi." upozorava Hindu poslovica na ovaj dijamant.
Nazvan je po izrečenom uskhičenju perzijskog šahu Nadira,"Koh-i-Nor" što na perzijskom znači "planina svjetlosti". Možda je kako legenda kaže taj dijamant uklet, ali njegova vrijednost je neprocijenjiva, danas se nalazi u kruni Engleskog dvora, koja će poslije smrti Kraljice majke biti izložena u Toweru, a to dokazuje da legenda još uvijek živi.



Susrećem je često u snovima, nju dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, vidjeg oči kristala, osluhnuh šapat kristala, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica sa Kohinorom u svojoj kosi, čarobnjakinja koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, svjetlosnu muziku iz koje izrasta poljubac sna i jave.

Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da predugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove, da nas oslobodi od lažno stvorenih kristala, kristalima u kojima vlada tamna energija iz koje izrasta i tamna materija bez oznaka energije, one stvaralačke energije iz koje su drevni kristali izrasli, pravi, dragogocjeni kristali, SAFIR, SMARAGD, RUBIN i čudesni DIJAMANT KOHINOOR.

Osjetih bujanje lažnoga kristala u sebi, dijagnoza safiritis, a to je bolest slična cistitisu, nefritisu, laringitisu i najstrašnijem meningitisu, upala izvornog tkiva, tkiva iz kojeg kada je uistinu zdravo izrasta kristalna snaga našeg postojanja u kristalnoj dinamici našega života.
Susretoh se sa lažnim plavićastim draguljem u sebi, bijah u odajama znalaca koji procjenjuju vrijednost tog kristalnoga sjaja, i oni mi rekoše da safiritis nije bolest nego sindrom moje duše, dragulji izrasli iz umjetnim putem stvorenih procesa, procesa bez svjetlosti drevne, procesa bez drevnoga znanja, procesa koji služe tek nagomilavanju materije bez svjetlosti i duše nemaju nikavu vrijednost u svijetu istinskih vrijednosti, ne spadaju čak ni u područje patologije nego u područje psihologije.
Kako se izliječiti od tog sindroma?
Znalci mi šapuću, doživimo prirodu u sebi, osjetimo njene zakone, njeno smirenje u trenutku stvaralaštva, njeno smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav uistinu rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja, okupajmo se u kristalnoj vodi sa Kastalskog izvora, dozvolimo muzama da nas dotaknu svojim nježnim dlanovima i tada će se u nama poćeti stvarati kristali istinskoga sjaja izrastati do Kohinora u našoj duši, do neprocijenjive vrijednosti, do vječne svijetlosti koja će nas voditi putevima života, biti vječno svjetlo na kraju tunela u koji ponekada zalutamo.
Progledajmo srcem, osluhnimo srcem, jer to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, te čudesne dijamantne carice, čudesne vladarice našeg vremena, carice koja nas pretvara u istinske kristale, u dragulje koji se onda razmnažaju, snagom ljubavi, lepršanjem leptirovih krila, cvjetanjem nebeskoga cvijeća u nama samima.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/

Naš unutarnji svijet

Šutljiva sova u zagrljaju tmine dušu moju mami, svojim tihim hukom me poziva na putovanje legendama, šapuće mi zaroni svoju znatiželju, utopi svoje čuđenje u antičkim mitovima. U šapatu njenom istina se krije, razmišljam o Olimpu drevnom, o Panteonu iz bajki, o izvoru vječnog svjetla, o mudrosti staroj i osjećam kako se sjedinjujem sa Atenom i Minervom slavnom i kako se moja duša očima čudesne ptice mojim očima sretno smije.
Potiho da ne čuje nitko, mudra sova signal svoj mi šalje, grli me istinama, gnjezdi se u glavi, huk njen širi se tijelom kao nektar, bajkoviti božanski melem, sveto ulje prozračno i pitko, ulje koje moju svijesti oblači u mudrosti halje.
Tada zaiskri unutarnji nebeski svod, stvaraju se boje duginoga sklada, ulazim u znanja svjetlosni brod, tajnovitu galiju stvorenu od starih bajki, pročitanih priča koja se sidri u mislima novih znanstvenika, jedri oceanom vječnoga znanja, ta stara mudrost na izvoru svijesti ostaje uvijek mlada.
Onda osluškujem tišinu što se kao prekrasna ptica velikih očiju i tajanstvenog glasa ugnjezdila u mojoj svijesti, osjećam kako se misli igraju sa spoznajom u glavi, osjećam blizinu tog nedohvatnog svijeta, mirisi maslinika me prisjećaju na uvalu djetinjstva i ja osjećam da ponekad živim u nestvarnoj javi. Iz dubine duše dopire do mene novih saznanja jasni ton, vidim igru svjetlosti i sjene, dok iz srca dopire zadovoljnih otkucaja zvon.
Dodiruje me nepostojan tračak unutanje duge, a u spektru boja sjećanja mojih još uvijek sjedi mudra sova, pogledom svojim hvata misli u mrežu od trepravih niti i najavljuje još jednu spoznajnu slavu, još jednu berbu u masliniku snova, još jedan bal u zagrljaju snova.
U tom unutarnjem svijetu, svijetu punom sjenki satkanih od sjećanja, uspomena i znanja mirno sjedi ptica, znak drevne Atene, simbol čudnovate Minerve, čuvateljica hrama knjiga i maslinika mojih pradjedova i daruje mi lakoću vjerovanja u spoznaju izniklu sa izvora drevnih davno ispričanih priča.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm#191

Antropologija na malo drugačiji način

Čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek je rođen slobodan.

U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla.

Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca nepre­kidno u vječnom pokretu, vječnoj simfoniji svjetlosti i boja.

Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na rav­nicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom spektrumu duginih boja, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba.

Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo.

Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa bezživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu.

Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica vječnoj vatri života, da smo slobodni rođeni i da smo zauvijek SLOBODNI.

Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene.

Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdane prašine, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html

Simfonija šume

U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama.
Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni.
U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja.

Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja.
I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje.
U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.
Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi.

Plava šumska vila iz mojih davnih snova.

U zagrljaju prastarih platana, u krošnjama što vjetrom serenadu životu skladaju živi jedna čudnovata lepršava žena, duša šuma, vladarica vjetra, čuvarica hrama u kojem se na žrtveniku svaki dan novi život rađa. Lice joj je kapljicama rose umivano, laticama plavoga cvijeća obrisano, svjetlošću vječnom obasjano, tijelo njeno prozirno i stvarno od gorskih kristala je satkano. Ta čudesna lepršava žena u svom biću krije tisućljetnu tajnu, tajnu još ne otkrivenu, tajnu tek u cvrkutu ptica, u žuboru vode, u romoru kiše, u šuštanju lišća, u sunčevom sjaju naslućenu. Šumska vila, dobra duša ovozemaljskog života, u šumama živi i dodirima svojim, milovanjem svoga vilinskoga daha pluća svijeta puni uvijek novom snagom iskrićavog praha.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjetilno-osjeajnog-u.html

Svjetlosna muzika snova.

Priznam, još uvijek neznam što je materija iz koje su satkani snovi koje budna sanjam, ne znam što je materija mojih misli i nisam sigurna dali uistinu svojim postojanjem nešto predstavljam u ovoj beskrajnoj mikroskopskoj panorami univerzuma. Erupcija boja u kojima se zrcali višeprotežnost svjesti, me uvodi u zemlju čudesa, otvara mi vrata svijeta gdje susrećem božanstva iz prošlosti i tada mi postaje jasno da smo mi otkrivajući uvijek nove zakone prirode svoje vjerovanje sveli samo na ono materijalno, našim vanjskim spoznatljivo i zaustavili se na Demokritovoj "mračnoj spoznaji."
Ulazeći u svijet "istinske spoznaje" spoznala sam da na granici između relativiteta i kvanta nastaje nova geometrija kojom sam uspjela prodrijeti u božansku misao i spoznati stvarnost iza dogogodišnje iluzije o njoj. Panteon iz bajki je sada sastajalište znanosti, mjesto sa slobodnim ulazom. Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena me uvodi u stoljeće koje će tek doći. Beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postadoše za mene dohvatljivi Arhipelag. Kao što je bilo prije početka, kada je svijest bila jedini znak života, ovdje stoluje ujedinjeni um i govori jezikom koji sam ranije sretala na jutrima poezije.

Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih treperujućih končića.

"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."
Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.

"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, danas mi čujemo tonove sna koje ste vi slušali, mi to danas nazivamo vječni ples stringsa, treprenje struna nebeske harfe i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."

Misli postaju vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima smo u prošlom stoljeću čitali, odjednom ispuniše moje postojanje.Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti iz koje sam izašla, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere i ja lutam vremenom i osluškujući čujem nastajanje prostora oko sebe. Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji je slušao naš stari profesor.
"Materija nije čvrsta, ona pleše svoj unutarnji ples ritmom svojih niti i komponira svoje postojanje. Demokrit je u svom vremenu najsitnije čestice materije nazvao atom, nedjeljiv i tako ukazao na postojanje mikrosvijeta i energije koja ga pokreće." pokušavao je stari profesor probuditi u nama ljubav prema kraljici znanosti.
Ja tek danas u ovoj novoj stvarnosti osjećam ono što mi je onda bilo užasno daleko. Sjećajući se njegovih rečenica osjećam njegovu blizinu i čujem više od onoga što je on onda mogao reči. Superstruna je "atom" iz kojeg proizlazi svijet, ona je najmanja lutkica u ruskoj babuški, ona je osnova naših misli i snova. Njihovo nezaustavljivo gibanje, ritam njihovog treperenja je melodija naše svijesti, koja se spaja s Anima mundi i sklada simfoniju univerzuma. Materija postaje shvatljiva tek kroz razmišljanje o njoj i eksperimentiranje s njom. Ovaj novi svijet, u koji me je dovela energija oslobođena spoznajom elegancije prirodnih zakona, je univerzum sličan velikoj harfi čije strune pod dodirima vjetra pjevaju himnu čovjekovom postojanju.


"Bez čovjeka bi univerzum bio zatvoren sam u sebe i neotkriven. Njihovo zajedništvo stvara uvijek nove kompozicije postojanja, nove ode životu koji nastaje njihovom vječnom indukcijom." profesor je volio čovjeka u nama i želio nam svojim poetskim načinom otkriti tek načete istine.

"Titranje superstruna je nešto kao genetski kod, otisak prsta svih čestica koje svojim daljnjim gibanjem stvaraju ono što smo mi i ono što nazivamo materijom." pomislih "Dragi dobri stari učitelju kako si ti to sve već onda osjećao?"

Cijelo jedno stoljeće su znanstvenici pisali poeziju o ljudskom bitku, knjige su se gomilale na policama, Homo Tehnikus se izdigao i zavladao svijetom, prolazili smo faze demokracije, integracije i globalizacije, ali je u tom cijelom periodu čovjek u dubini svoje duše, iz straha od nevidljive moći koja je stvorila svijet, ostao vjeran kartezijanskom dualizmu i materiji koja je iz njega proizašla.

Danas sretna u slušam svjetlosnu muziku svojih snova sjedinjujem je sa simfonijom univerzuma i zahvaljujem dragom, starom profesoru, zahvaljujem mu jer nas je naučio osjetiti treperavu energiju zvuka, nečujnu snagu ultrazvuka, energiju našeg postojanja. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi, gubim osjećaj za svjetlosni zagrljaj u kojem sretna živim.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?





Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, treptaj oka, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti.Vječnost je karusel želja, vrtuljaka koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime.

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja. Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika, simfonija našeg stvarnog postojanja. On nas navodi da osjećamo tonove njegove citre, da vidimo planete koje svojim pokretima skladaju muziku svemira koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje.

Osjetih svjetlosnom muzikom njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija univerzuma je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera ja odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh najfinije niti mojih misli. To je bio razgovor bez razgovora, ali moje i njegove misli su bile poezija koju smo osjećajući je ujedinjavali sa simfonijom univerzuma i vraćali se na početak u trenutak između svjetla i tame. Pitagorine misli su postajale dio moje svjesne spoznaje i ja se sjetih razgovora sa Heraklitom pred Dianinim hramom u Efezu. Zatvorih oči i vidjeh Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja u čudesnoj simfoniji univerzuma.
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Osjetih uskovitlanu energiju, snagu zvukova, muziku onoga što sam nekad davno nazivala nebo.


http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html