Gledajući ovu sliku Ljubice Pecigoš razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi se možemo pronaći u u ždrijelu zle sudbine, u zagljaju nečije mržnje, u među dlanovima osvetnika koji gnječe naše srce.
SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ je neman po kojoj je nazvana opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je neman spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu. Svi mi prolazimo kroz virove sudbine, svi se ponekada pronađemo u tjesnacu u kojem na nas vrebaju nemani, nevidljive zloćeste spodobe koje razdiru dušu i piju našu energiju. Sama sam prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama, ali vjerovala sam u snagu ljubavi i spoznala da su nemani jake tek ako im dozvolimo da nam priječe put ka slobodi duše.
Stajala sam dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli i ja zapitah tišinu, Što je ljubav?
U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
Stajala sam dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli i ja zapitah tišinu, Što je ljubav?
U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna. To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć, moj put ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Na svjetioniku zasja svjetlo nad svijetlima i moja galija puna neprocjenjivoh blaga savlada snagu Scile i Haridbe, oluja tuđe taštine ugasnu zorom buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti, osjetih sretan trenutak, živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći. Još jednom zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah ka hridi na kojoj sjaji suncem obasjana istina svih proteklih dana, svjetlost spasenja od noćnih mora, svjetlost koja nikada ne prestaje, svjetlost u kojoj se krije istina početka, svjetlosna muzika koja mi šapuće Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć, moj put ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Na svjetioniku zasja svjetlo nad svijetlima i moja galija puna neprocjenjivoh blaga savlada snagu Scile i Haridbe, oluja tuđe taštine ugasnu zorom buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti, osjetih sretan trenutak, živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći. Još jednom zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah ka hridi na kojoj sjaji suncem obasjana istina svih proteklih dana, svjetlost spasenja od noćnih mora, svjetlost koja nikada ne prestaje, svjetlost u kojoj se krije istina početka, svjetlosna muzika koja mi šapuće Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen