Jedna kratka smrt.

San je, kaže se, jedna kratka smrt, smrt u kojoj duša bezgraničnost beskraja i vječnost beskonačnosti svojom snagom tka, san je kapljica u oceanu postojanja, kapljica u kojoj se početak i kraj, bez početka i kraja u svjetlosnom zagljaju duše ogledava. Ne znamo od kojih niti su satkani snovi, ne znamo tko u noćnim tišinama simfoniju našoj duši svira, ne znamo tko slaže boje u nijanse nepoznatih visina i tajnovitih dubina duše naše, ali znamo da u snoviđenjima našim duša živi i preživljava sve naše dnevne uspone i padove, znamo da nas uzdiže i spušta, da nam daruje krila, znamo da nas ona u tim trenutcima nesvijesti odvodi rijekom vremena u neka tek željena, samo naslućivana postojanja.
Kada tonemo u duboki san tada duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći proživi još jednom protekli dan. U svom trepravom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet.
Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine.
U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji leptirima život znači, a nama to božansko piće nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.
Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, strahovi se pretvaraju u okuse ljepote protekloga života, gnjezde se kao leptira roj u dubini srca i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa. Mala u bjelo odjevena dama je, kao medicus svojim čarobnim štapićem, svojim noćnim plesom dotaknula naša, nekada svjesno nespoznata duševna stanja i u snu probudila ratnicu svjetlosti u nama.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#254

Paralelni svemiri

Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, u nama se zrcale duša i njena sjenka, naša dva često sebi potpuno nepoznate osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedna se smiješi druga tuguje, ponekada se nikada ne sretnu jer žive svaka u svom svijetu, ali se tu i tamo čuju kao eho, kao jeka, kao daleka svjetlosna muzika uma.
A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira, opijena nekim nepoznatim stanjima tad plovi po beskraju zvjezdanog neba predajući se strahovima i novome tjelesnome nemiru. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješćanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju svog unutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena svoju uzdrhtalu sjenku.To je ona luda, ono dijete malo zalutalo na paralelnoj pješćanoj stazi. Duša naša se tada osmjehuje zrcaljenju svome, riječi ne postoje za to čudesno stanje, samo drhtavo šaputavi romori dokazuju duše naše sanje. Zagrljaj iznenadni u beskraju straha, toplina u darovanoj spoznajnoj blizini, duša u misaonom labirintu Ariadninu nit pronalazi i kroz tijelo ljubavi šapat sjenci svojoj, našem paralenom svemiru s ljubavlju šalje. U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i nesvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad čudesnoga gosta koji onda opet nestaje u beskraju, u svemiru naših tajnovitih nemira.

http://misaoni-labirint.blogspot.com/2007/07/misaoni-labirint.html

Dva vuka u nama

U nama samima postoje dva vuka, dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i onaj vuk stranac koji stražari na portama srca, kao Kerber na ulazu u Had, zvijer koja nam brani ulaz u dubinu duše, koja mnogima onemogućava da spoznaju sami sebe, da prepoznaju svoje strahove, da im daju oblik, miris, okus i boju.
Tako oni neznaju tko su, s imenom na krštenju poklonjenim ostaju sebi bezimeni, anonimni i tako bezimeni lutaju životom i nisu svjesni nepoznavanja onog drugog dijela sebe, onog dijela svoje osobnosti koji se izgubio u njihovom nepostojanju.Oni ne traže u sebi to izgubljeno biće, nego ga ostavljaju samog u vječnoj tami svoga unutarnjeg Hada i tako nesretni ulaze u tuđe živote, rovare dušama, okrivljuju, osuđuju, napadaju, vrijeđaju. Hrane svog Kerbera strahovima, hrane ga osjećajem da su pokradeni, hrane ga željom za osvetom, hrane ga tugom i svoga opusjelog srca. Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i izvedimo ga pod koplja dnevne svjetlosti jer tek u sukobu sa tom zvijeri u nama samima, tek kada joj samokritikom oduzmemo snagu možemo osjetiti kako je bespomoćno to čudesno biće u kojem su vječno sjedinjena stanja naše duše. Susretati se sa suprotnosti onoga što vjerujemo da jesmo, slušati glas istine u svakom trenutku postojanja, sukobljavati se s njom, ušutkavati njen bjes, brisati njene suze i onda biti sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo treperave šapate svoje duše i da smo se odlučili voljeti, da, odlučili prvo voljeti sebe, a onda predive oči boje sna u kojima se zrcali cijeli svijet.
Ljubav ta vječna energija, ljubav nas hrani i brani od nas samih, ljubav uspavljuje Kerbera u nama, ljubav mu oduzima moć. Tek kada u očima tuđim pronađemo sebe, kada se utopimo u pogledu dobrote tada osjećamo istinu života, tada Kerber nestaje ljepotom trenutka u kojem se uvijek sretni budimo.
U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez susreta pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca. Kada u očima tuđim naslutim nesigurnost, strah od života, tugu koja uspavljuje vučicu majku i budi zvijer u njma, tada im počnem pričati bajke o dobru i zlu, prisjećam ih na drevnu priču o starom Indijancu i njegovom unuku, pokušavam ih naučiti da će u njima živjeti tek onaj vuk kojeg hrane svojim srcem. Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo Kerbera, onog drugog vuka u sebi, vuka samotnjaka koji često stoji pred vratima duše. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, snaga kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja, od fontane svjetlosti, od vrela iz kojeg kao žuboravi potok sreće izvire samo ljubav.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html

Postoji li vječna borba?

Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. Šapnuo mi je u jednom davnom snu Anđeo čuvar. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek je mali univerzum u beskraju Božjeg sna. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
Alain Fournier, 1886-1914, je u svom romanu "Veliki Mon" pisao o ljubavi, o snovima, o nesnalaženju mladosti u vremenu i prostoru. Svojim poetičnim romanom je potvrđivao da je ljubav zvijezda vodilja u svijet kreativnosti i ljepote izričaja.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo zvjezdani šapat, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljepotica postojanja, ljubav ogrnuta zlaćanim velom istine.
Čovjek je, često ne spoznajući to, u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao. Pokušajmo, nije teško, osjetiti tu čudesnu iskru u sebi.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Opjevane, opisane, oslikane Jakobove ljestve su nama samima, njima se uspinjemo do drva spoznaje, na njima susrećemo LJUBAV.
Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine.  

http://misaoni-labirint.blogspot.com/

Ona, samo pustolov pred vratima sna

Dok sunce tone u ocean samsare i miluje tminu predvečerja, polako se uzdiže luna pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja kristalna i jasna poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha. Tajnovita žena sjedi na obali noći i promatra taj čudesni zagrljaj svjetla i sjene tu nebesku ljepotu, okrunjenu dodirom dana i noći. Osjeti želju i u treptaju srca vidje dodir Selene i Helija, ljubavni ples,igru svijetla i sjene nebom razasutu. Samo trenutak beskrajne sreće vječnu ljubav pred dvorima sna. Velika svjetleća kugla kotač u kojem vjekuje život nestaje u tajnovitom beskraju, a Luna, ljepotica noći, tajna sunčava ljubavnica se ogleda u jezeru, za ženu nedohvatne sreće. Žena stoji snena na obali noći i gleda kako ljubav presvalaći haljinu i srebrena odlazi nebom, pružajući ruke svitanju.Izgubljena u kotaču života tajnovita žena je zavoljela san u koji nije mogla ućivoljela je te čudesne zagrljaje neba, Ljubav i njenu nedohvatnu ljepotu koja joj srce ranjava i slijedi iz noći u noć, a jutrom je napušta.Do sljedećeg sutona! vikala je nebu dok se rađao dan i polako spuštala luna oblaćeći košulju bijelu, nestajući pod kopljima dnevne svijetlosti, krijući se od života suncem obasjanim. LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama.Žena, vječni pustolov pred dvorima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba, da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Žena čezne za sutonom, sa željom da još samo jednom, pa još jednom, vidi kako ljubav za nju oblači svoju srebrenu haljinu. Čekala je, nježna i snena, pružala svoje ruke u prazninu dok se Selena uzdizala na svojoj, ženi, nedohvatnoj putanji. U jednom ljubičastom sutonu žena, do tog trena samo pustolov pred vratima sna, pruži ruke, pomilova krilatog konja i odjaha u svoj san.


http://dinaja.blog.hr/2008/08/index.html#dan7

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#225

Muzika vremena, trenutak rađanja ritma.

Platonija je bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi naše vrijeme. Nalazi se u kugli našeg postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu naše svijesti najsitnije strune plešu svoje nijemo kolo i skladaju ritam života, svjetlosnu muziku našeg postojanja. Poslušajmo kako izvire vrijeme iz našeg bezvremenskog svijeta.
Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni.
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi ritam.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/trenutak-radanja-ritma.html

Srcem srcu

Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu treperavo modra, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja. Vjetar je ovaj nečujno snažan, snažno nježan,nježno sjetan. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtlog putovanja, otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.
Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#222