Proustova galija puna neprocjenjivog blaga

Bilo je to davno kada sam u daljini nebeske širine tražila odsjaj ljubavi i toplinu nekog tajnog oka, tražila sam puteve u željeni zagrljaj, uranjala sam u daljinu koja tada biješe beskrajno duboka, sanjala nedohvatni zvjezdani sjaj, drugovala sa pjenušavim oblacima, osluškivala nečujni sirena glas.
Tišina je tada treperila u meni, čudesna tišina slična leptirovom letu i ja osjetih želju da tišinom svojom skupljam nektar što dozrio je u srcu mom, nektar što su leptirići mali pili i nazdravljali mom unutarnjem svijetu. Osjetih toplinu te čudesne tišine i tijelom se prosu taj nektar miline, zapjenušilo je srce vrelom života i ja krenuh zemaljskim stazama gdje čekala je na me ljudska dobrota.
Uđoh u polje puno lepršavog cvijeća, među latice prekrasnih boja, među zvukove razigranih pčela i dotaknuh veo istine, tajnovitu koprenu što skrivala je sva neodživljena uzbuđenja moja. Tada shvatih da sam predugo stajala na obali sreće, tražeći sreću u beskraju neba, a život jednostavan i lijep me pozivao u tajnovitu galiju leptirastih krila. Zakoračih svjesno u ocean života, spoznah tijelo dodirima vjetra, milovanjem pjenušavog morsog vala, pustih mirise da mi dušu hrane, osluhnuh simfoniju srca i odživjeh ples lepršavih leptira.
Tijelo, ta Proustova galija puna neprocijenjenog blaga, me uvelo u tajnovite sfere zemaljske ljepote, pokazalo mi da se ljubav u snovima rađa i u svitanjima budna na uzglavlju čeka. Zavoljeh jutra sretnog buđenja, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da diše, da udiše eterični ples svitanja, da me uzdrhtalo od ljepote postojanja uvede u rijeku vremena u kojoj se žubor života širi, da osjetim lakoću svjetlosnog zagrljaja u kojem se ljubav u treptajima leptirovih krila rađa i dokazuje da je tijelo moje uistinu ona čudesna leptirasta lađa.

Eho ljubavi

Kada leptir zaleprša tišinom svojim svilenkastih krila u srcu svemira se rađaju uragani, vitlaju vjetrovi i pješčane oluje. Kada leptirić u dubini svijesti zatitra tišinom neurona širi se osjećanje osjećaja cijelim tijelom.

Tišina je najsuptilnija glazba univerzuma, nanježnija melodija srca, najčudesnija sonata snova, lepet leptirovih krila, odbjegli treptaj Kronosova oka, svjetlosni zagrljaj vječnosti, prostor- vrijeme, četvrta dimenzija našeg trajanja u tišini trenutka. Još uvijek u dubini uma čujem šaputavu svjetlost i budna sanjam da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim u sebi Danteov raj.

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Možda sam ipak samo sanjalica, možda samo poželjeh vidjeti Torinsko platno, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, možda poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se krije negdje duboko u meni. Upitah se, kako otkriti tu ljepotu, kako osjetiti osjećanje osjećaja, kako zakoračiti u vrtnju nebeskog vretena i uzdignuti se iznad grijeha, kako spoznati roj pčela koji na rajskim poljanama moga maloga neba oplođuje cvjeće ljubavi.

Osluhnuh jecaj tišine treptaja leptirovih krila, pogledah u beskraj snovida, vidjeh Volto santo na obroncima jave i utopih se u pogledu očiju boje sna.

Stigao je tišinom latica ljubičastih cvjetova, govorio tišinom cvjeća, grlio tišinom uzbuđenja, milovao tišinom bića i postao je glasnik tišine mojoj uzburkanoj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta gdje mirisi šapću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru života je gorjela svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te ljepote i začuh glas sunca.

To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna, uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlatne spirale, u tračku sunca koje se gubilo u daljini, vidjeh sumrak koji nas je tišinom svjetlosnih niti povezao u zajedništvo ljubičastog sna.

Pričaj mi, da, uvijek mi pričaj tišinom, koja nas daruje najsuptilnijom melodijom života, sonatom o ljubavi što se rađa i traje u tišini osjetila.

A ja ću šaputati suncu dok grlim svitanje, kliktati vjetru  

 

Jednostavno ljubav,

i

moj glas će se kao Narcisova ljubavnica,

kao besmrtni Eho

širiti kopljima dnevne svjetlosti,

nestajući u beskraju,

u zenitu sna,

u lepršavom zagrljaju,
u treperavom dodiru
u ritmu srca i plesu duše,

u radosnoj kupki sreće.
A onda će se u sumrak,

sjajem večernjice, te

čudesne ljepotice neba,

čuvateljice ljubavnog zova,

braniteljice ljubavnih snova,

sretna i razigrana
sonatom mjeseca raspjevana
vratiti u moja njedra.

 

 

 

 

 

 

 

Srž svih noći

Kada ti se nekada u besanim noćima pričini da čuješ šum tihe mjesečine, znaj ne korača mjesečina oko tvoga srca to ja lutam plavim stazama tvojih snova i tražim onaj dio mene koji ti voliš u meni onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima. Zbog toga dragi moj pjesniče kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš, zaustavljen krikom neke čudne ptice vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući, to je uzvik mog srca s blizih obala snova, to je uzdah moje treperave srećeto sam samo ja.A kada u sutonu primjetiš sjenku i pomisliš da netko drugi stoji na obali ljubičaste tmine vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna, vjeruj mi to sam jaona koju ti voliš u meni, ona koja tebe voli u tebi. Želja se kao biseri prosipa snom, sve noći bez snova se sjediniše u tu jednu jedinu noć, sjediniše se u san mog života, postadoše srž svih noći.

Noć bez sna.

Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh tvoj glas i priče o velikoj zelenoj rijeci na čijim obalama si odsanjao prve ljubavne snove, zavoljeh tvoje šaputanje koje se mješalo sa šumovima mora i mirisom pjeska, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoj miris i tvoj dah, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak. Do susreta u tom naglom ljetu skoro nepostojeća, izbaćena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, osjetih dušu vjetra u lahoru tvoga glasa, širinu doline zelene rijeke i sve tajne svijeta kao dragulje obasjane svijetlošću, osjetih rasipnost želja u svom do tog trena štedljivom životu. Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ta noć je bila jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve tamno, mrtvo i nepokretno, a ja osjetih svjetlosnu dimenziju, osjetih probuđeno vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u žudnju, čuđenje i čežnju. Žudnja mrvi sram. Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena pomilovah usnule zrikavce u duši, rastrgah korotu srca i poletjeh sa lastavicama ka izvoru sna.

Bog dobrog raspoloženja

Personificirjamo pokret. Neka to bude Dionis, bog dobrog raspoloženja, stvaraoc opuštenosti, ona uvijek nasmješena luda u nama koju, u svakodnevnom životu, ne spoznajemo svjesno. On, uvijek u sukobu s apolonijskom ozbiljnosti našeg misaonog uma, prvo pretvara emocije u osjećaje i dozvoljava nam da pamtimo i da se sjećamo sretnih trenutaka. Tri presudne sekunde, treptaj oka, to je naš Kairos, prepoznajmo ga i dozvolimo Dionisu da ga umnožava, utrostručava, da stvori kolonu naših sretnih trenutaka i prepustimo se opijenosti i zanosu tog našeg unutarnjeg boga.Pokret tada postaje uistinu stvaraoc vaše sreće, organizator vaše unutarnje ravnoteže, on bdije nad vašim životom i pretvara ga u san iz kojeg u vama izrasta dionizijski osjećaj. To nije pijanstvo nego zaboravljeni zanos.Pokret se uistinu ne vidi, on se osjeća, on pulsira i treperi povezujući sve ćelije tijela u vječni titraj, naš život. Oni duboko skriveni senzori koji nam nagovještavaju tijelo i pokret, tada uistinu stvaraju sliku tijela koja se u nanosekundama mijenja i nadopunjuje. Osluhnimo, Dionis nas poziva na naše unutarnje slavlje. To je glas koji će nas provesti kroz tamni tunel Demokritove mračne spoznaje vanjskim osjetilima i uvesti u sunčani grad naših zrcalnih neurona. Vjerujte mi samo iznutra se sanja, u kristalnom labirintu našeg postojanja.
Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi."Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dionis i otvara naš dlan opuštajući njegove mišiće i napinjući mišće lakta i ramena.Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću, svejedno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive. Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju.U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem.Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva. Dionis nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti.Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih. Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionisu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi.Dionis nas poziva na slavlje i ako uistinu razumijemo njegov poziv naša ruka će pri podizanju čaše odavati poštovanje prema osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu.Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutakIn vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, jer tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo boga vina u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje te sentecije nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa. Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja.Umijeće pokreta znači osjetiti dionizijsku opuštenost u sebi, sjedinit vatru vina sa svojom unutarnjom snagom koja onda nadjačava djelovanje alkohola i oslobađa misli na njihovom putu do drugih umova.Isti taj Bog neka bude budan u vama kada sjedite u kancelariji i borite se sa računalom i njegovim hirovima ili kada pokušavate pacijenta osloboditi od zubobolje, kada vozeći auto počenete osjećati umor i bol u tijelu.Neka vas slijedi u stresnim situacijama kada vam se čini da nemate vremena ni za šta, a najmanje za sebe. Dozvolite mu da bude u vama kada igrate tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavate novi korak.Kairos, bog tog vašeg sretnog trenutka onda bdije nad vama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i vi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dionisovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu.

Manu propria kineziterapija, fenomenologija sna i 4- D samopoimanje

"Dragi gospodine, onaj koga vi nazivate Jehova, u stvarnosti je neobrazovan demiurg imenom Jaldaboath."
"Ako je tako, dragi moj gospodine, onda sam ja spreman vjerovati u njega. On je neobrazovan i ograničen, pa mi prema tome njegovo postojanje neće činiti poteškoće. Kako je on?" citat iz teksta nobelovca Anatole France, Revolti anđela.

 

Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Jaldaboath zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo.
Fontana snova

Evo još jedne pjesmice iz davnoga niza, iz vremena poezije ruža, iz traženja sreće, izlječenja tuga u skelpanom stihu. Dobro je prisjetiti se vremena izrastanja i ponekad pročitati ono što nam je duša davno pretvarala i izričaj srca, u izričaj mladalačkih snoviđenja..

Dok majčica zemlja mirno spava

naše misli i sanje postaju čuda

fontana snova kao iskra prava

kapljicama blješti kao dvorska luda.

Snovima vješto i sretno barata

strunicama svojim iskri sretno stanje

naše duše hrabro u zagrljaj hvata

cijeli svijet postaje snoviđenja zdanje.

U kapljicama njenim mjesec vesel pleše

poigrava svjetlost spletena od srebra

kao kremen u snove čistu ljubav kreše

životne tegobe pretvara u dobra.

Šapat zvijezda, uzdah noćnog neba

osluškujem tišinu dolazeće sreće

izvor snova iskri onim što mi treba

jer njega duša u snove pokreće.

Fontana snova se u beskraj diže

vizija ta čudna usred iz noćnoga muka

zamišljana sreća dušu snenu stiže

i ne dozvoljava srcu da se tugom bruka.

Misli i osjećaji postaju tad sanje

srce vrije srećom, tuge nestaju

u fontani snova iskri naše znanje

i snoviđenja nikada ne prestaju.

 
Fenomenologija sna je izrasla iz učenja o duši materije i slijedeći svoje drevne snove i djela novorođenih sanjara ja njome prodirem u osobna iskustva o dimenzijama ljudske svijesti, zaustavljam se na granici svijesnog i nesvjesnog, dotićem ono još nespoznato i otvaram univerzumu moga uma beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove nijanse i tonove. Sanjam život pun ljubavnog žara i skrivam se hramu ljubavi.
 
Hram ljubavi

Na hridi pored predivnoga mora, na obali oceana snova, hram ljubavi stoji i stoljeća broji, dočekuje galije i regate velikih lađa punih ljudskih duša, treperavih srca iz kojih se ljubav, čudesna i snažna rađa. U odajama svojim krije opsjenara čari i svjetlosnu dušu koja za prolaznost ovoga svijeta ne mari. Hram to tisućljetno zdanje, dom čarobnjaka koji vječno srce ima, koji ljubav utiskuje i u hladan kamen, toplinom zavarava i ne dozvoljava da u ljudskoj duši zavlada zima, oceanom snova svijetlost širi vječnu taj čudesni ljubavni znamen. Kada se nad morem oluja digne, kada Posejdon zatutnji kapljicama te velike vode, ruka dobrog čarobnjaka svijelo svetionika na hridi pali, dušom svojom zaustavlja bijes tog svojeglavog boga i ljubavlju svojom provodi galije kroz duševne tjesnace, izvodi ih iz opasnog životnog ždrijela, pokazuje im zvijezdani put, ka beskraju bezvremene sreće, u ljepotu sanjanoga životnoga raja.
Tu susrećem čudesnu energiju, energiju koja me uvodi sve dublje u dimenzije svijesti i susrećem mog anđela čuvara koji bdije nad mojim životom, susrećem opsjenara koji sve baš sve u meni pretvara u ljubav. Fenomenologija sna, 4- D samopoimanje mi otvara vrata iza kojih se širi znanost o meni samoj, o onom najvrednijem u meni, o čovjeku u meni. Fenomenologija je slična epidemiologiji, a to su znanosti koje istraživaju širenje "nečega" što napada ljudsko tijelo i bori se sa njegovim imunim sustavom.
Ja priželjkujem da fenomenologija postane fenomenodemija i da se proširi kao epidemija ili pandemija, da potvrdi postojanje Dawkinsovih "mema" u nama i da se uistinu kao dobroćudan virus širi univerzumom da bi zarazila na tisuće umova i postala bujica koju će biti teško zaustaviti.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/


Priča o ludama i igra trenutka

Život iskri u svevremena skladu
suton i svitanje, noć i veseli dan
okus tuge nestaje u ljubavi sladu,
strah od istine tone u duboki san.

Duša se na obred buđenja sprema
tkivo svemira iskri vječne snove
na licu vremena neka nova krema,
zrcaljenje svjetla, protege nove.

Glupost sa izvora potiho sagorijeva
plamen jezici istine iskre novu čar
srce, blješti gori u pepelu uspijeva
iz ničega o nečemu iskrit novi dar.

U vrtlogu, u vrtnji ranijih života
spiralu je zlaćanu na ples pozvalo
zagrlilo obred, čas svjetskih divota
u treptaju sreće je vreteno zastalo.

Dušu vremena osjećam kao dio sebe
duša moja plovi vremenskom strujom,
tek neka glupost nju ponekad zazebe
grijem je svjesnom nutarnjom olujom.

Trenutak tad koprenu gluposti skida,
duša sretna u koritu bezvremena leži
plovi moja galija energijom duše vida
i nikada od rituala svjetlosti ne bježi.

Uranja, plovi vermena prostranstvom
osluškuje poruke što joj poeziju zbore
sjedinjuje se sa svjetlosnim poslanstvom
grli stare luči, iskre koje oduvijek gore.

U zagrljaju svjetlosti u obreda struji,
iskre srodne duše svjetlosnim zrncima,
blješte fotoni, u novoj nutarnjoj oluji
osjećaju ljubav, život u sreće trncima.

Na obroncima svitanja ostao je trag
sjećanje na zagrljaj što se sad zbio
mirisi, boje, muzika, okus sreće blag,
umu je gluposti roj od sebe sad odbio.

Pisala sam luckaste pjesme, pisala sam o gluposti i spoznaji nepostojanja u sretnom trenutku vremena. Naziv "luda" potiče iz davnih mitova koji njoj "ludi" još uvijek daju značenje životne istine, pa luda tako ostaje vječno sjećanje na stvarnost vremena koje je predstavljala. Luda još uvijek živi u meni i ja sam sretna jer na obroncima obreda trenutka uranjam u njenu ljudskost i spoznajem da je svjetlost njenog uma, svjetlosni zagrlja sretnog trenutka postojanja.
Luda još uvijek živi, ona je uvijek tu u svakom vremenu i prostoru, ona je dio naše stvarnosti dio nas samih.
Luda u nama reprezentira snagu univerzuma našega uma, ona je simbol za smjeh koji s ničim nije povezan ali povezuje sve.
Pronađimo i oslobodimo "ludu" u sebi, ona će nas uvesti u istinu života, luda je nekorumpirana, odlučna, zaigrana, slobodna i užasno živa. Luda je naš tajni saveznik, ali u isto vrijeme širi oko sebe strahopoštovanje.
Povijesno skrivena u mitovima i legendama, luda je živjela u hrabrima i prikazivala se u različitim oblicima. Till Eulenspiegel je bio moralna instanca koja je takozvane "dobre građane" razotkrivala u njihovoj škrtosti, slabostima i gluposti. Probudivši ludu u sebi Till je spoznao sve svoje i sve ljudske slabosti i s ludom u sebi ih je pretvarao izgovorenu riječ koja se kao dobročudan virus širila tadašnjim svijetom.
Nasruddin je bio mudrac arapsko-perzijskog svijeta.
Dvorska luda je simbol istine, mudro zrcaljenje njenog samopoimanja i fenomenološko otkrivanje i duhovito predstavljanje kraljevih slabosti. Njene šale su bile uvijek odjevene u ruho jednog od dvorjana, no ipak ciljano prepoznatljive, pa je zbog toga dvorska luda rijetko preživjela kralja.

Pierott i Harlekin imaju u narodu dugu tradiciju, ovisno o kulturi u kojoj su živjeli. Oni su pjevali život onakav kakav on uistinu jest. U njihovim zrcalnim neuronima se smješila budna luda i ohrabrivala ih da svoje skrivene emocije pretvaraju u osjećaje i sinstezijom svojih osjetila ono ružno i nedostojanstveno u čovjeku pretvore u balade o čovjekovim svojstvima.



Cirkuski Clown s crvenim nosom se pojavio u 18-om stoljeću u pauzama artističkih predstavljanja. On traje i pojavljuje se uvijek iznova, on živi s nama i poklanja nam smijeh i uči nas istinskom životu. Clown tužna lica, igrajući smrt, umire osmjehujući se.
Luda u Clownu nema moć, ona djeluje svojim bićem da, svojom sposobnosti, da ljude svog vremena, zarazi smjehom. Ona pretjeruje, parodira, svojim tijelom i svojom igrom, svete simbole trenutačne vlasti.
Luda i clown se zajedno igraju s trenutkom u trenutku, trenutkom vječnosti koji ih povezuje s ljudima i njihovom srećom, trenutak koji otvara put snage ka srcima i najljepšem svojstvu ljudske prirode. Oni postaju simbolom iskonske čovjekove naravi, njegove kreativnosti i sposobnosti igranja iz čega na koncu kao erupcija vulkana izlazi smijeh.

Luda je nula, ono ništa u nama, ono što uvijek stoji iza naših naučenih životnih uloga i granice života. Ona je u isto vrijeme, trenutak opuštanja u nama, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. Četverodimenzionalnim poniranjem u sebe ja spoznajem trenutak u kojem počinje autentična, slobodna životna igra, trenutak u kojem se luda u meni budi i uvodime u fenomenologiju moga sna.

Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu.

Biti Clown, Clown bez maske i crvenog nosa, znači izgubiti strah od života, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, je u slušanju svog srca, u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda o kojoj nitko ne razmišlja. Dok ne spoznamo i ne probudimo ludu u sebi stavljamo masku na lice, da bi zaštili svoju ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih. Upravo zbog toga čovjek, koji se rodi kao unikat, umire kao kopija.
U dubini svoje duše svi smo mi lude, svi smo povezani sa pravim životom, svi smo u svojoj jezgri zdravi.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati. Smijeh tada postaje lijek, 4- D samomobilizacija naših otupljelih i ukočenih tjelesnih struktura.
Mudrac, obrazovana luda univerzuma, je ona nula, ono ništa u nama koja se bori protiv osjećaja straha. Ono čega se dobri građanin, pa čak i demonstrant mašući zastavom boji, za ludu postaje istinski izazov. Luda postaje djete, nedužno i bez predrasuda. Ona je spremna gledati u oči osobnoj katastrofi i boriti se sa sjenama osobne stvranosti. Luda shvaća život, a ne pravila i zakone koji ga čine, kao obavezu.
Upravo zbog toga se smijemo Clownu na pozornici, on čini upravo ono čega se većina nas boji. On se predaje igri i osjećaju, on zapinje, on se blamira, on neuspjeva, on zakazuje, ali nikada ne gubi svoje dostojanstvo i svoj humor, pa upravo zbog toga ne gubi niti svoju duševnu ravnotežu.

Naša najopasnija bolest je zavaravanje samoga sebe. Terapija protiv te laži je ujedno i prilika da svoju istinu bez ostatka, dosljedno i iskreno, izrazimo. Lažna vjernost nametnutim istinama i prisilni lojalitet nas sputavaju u doživljaju sebe samoga. Rezultat takvih stanja je često osamljenost, dosada i besmislenost života.
Doživimo fenomenologiju sna, 4- D samopoimanjem otkrijmo svoje slabosti i prepoznajmo svoje hrabrosti i svoje mogućnosti. Spoznamo li svoje slabosti i zavolimo ih u sebi možemo se sa njima i šaliti, možemo ih predstavljati kao svojstva kojih se ne stidimo. Za taj korak u samoosjetilnost je potrebna hrabrost. To je skok emocionalnog uma u dosad nepoznato područje sebe samoga, u dubinu velikog mora naše duše iznad koje viri, kao vrh sante leda, naša svjest. To je skok pri kojem se nesmije dugo razmišljati, potrebno je samo poželiti skočiti.

Tako ulazimo u pravi svijet svoje osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti, koje ostvaruju našu duševnu ravnotežu. Tek tada osjetimo da sve ono što smo do tog trenutka shvaćali kao pravi smisao života mora proći kroz prizmu lude u nama. Naše unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama, naše istinske stvarnosti.
Tim svjesnim činom, razotkrivanja naše podsvjesti, mi spoznajemo da se cijeli život sastoji od suprotnosti:
svjetlo- tama,
visina- dubina;
očinioc- žrtva,
ali u isto vrijeme nam postaje jasno da i u nama samima, u našoj samosvijesti postoje suprotnosti:
samosvjest počinitelja i samosvjest žrtve.

Misao u tom trenutku, sputana još uvijek nametnutom nam napetosti duše, samo zrcali davno potisnuti osjećaj, istinu po kojoj se ta svojstva u nama boje jedno drugoga, ali nastupajući sjedinjena ona više ne osjećaju strah.
Smijehom se oslobađamo unutarnje napetosti i ujedinjujemo suprotnosti, pa tek onda osjećamo kako te dvije, naizgled suprotne, svijesti jedna drugoj služe.
Tada tijelo postaje zrcalo lude u nama, jer u njemu su programirane sve naše životne igre, svi naši stavovi. Mi se po njima krećemo, govorimo, mislimo, osjećamo ili ne osjećamo. Luda se u svojoj igri koristi tim svojstvima i onda ih polarizira lašti i oblikuje. Ona otkriva naše želje i nadanja, luda je iskonska emocija i njen stav, luda istražuje ono što smo davno zatomili negdje duboko u riznici postojanja, luda misli za nas i pretvara emociju u osjećaj, u duhovitost naše osobosti.



Tada otkrivamo i filozofiju lude u nama, mudrost koju je švicarski filozof Roland Schutzbach, po nazivu Narr, dvorska luda, nazvao Narrosophie.
To je filozofija trenutka, filozofija koja ne pozna dvoumljenje i traženje, filozofija kojom živimo vječnost u stvarnom trenutku postojanja. U isto vrijeme je to nova filozofija smijeha u kojoj je upravo smijeh izvor mudrosti.
Smijeh, kao dimenzija sreće, je osnova te filozofije, a " Smijeh bez razloga" njen moto.
Na taj način narosofija tvrdi da je smijeh osnovna struktura u stvaranju svijeta, kao što su davno vjerovali gnostičari. U smislu novonastajuće znanosti, promjenom paradigme u fizici, narosofi za razliku od gnostičara, smijeh nazivaju, radosnom energijom koja prelazi u vatromet stvarnog postojanja.
Filozofija smijeha i fenomenologija sna se, u mom misaonom konzeptu o savršenoj kineziterapiji, sjedinjuju u moju filozofiju pokreta.
"Manu propria kineziterapija", sa svojim metodama 4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4- D samomobilizacija, sjedinjuje u sebi sve dimenzije univerzuma našeg utjelovljenog uma i budi ludu, mudraca u nama, sjedinjuje se sa anđelom čuvarom, sa opsjenarom ljubavi i mi postajemo svijesni sebe, svoje duše, svoga tijela i omogućuje nam da razvijemo svoju mudrost svakodnevnog pokreta.