Plava šumska vila iz mojih davnih snova.

U zagrljaju prastarih platana, u krošnjama što vjetrom serenadu životu skladaju živi jedna čudnovata lepršava žena, duša šuma, vladarica vjetra, čuvarica hrama u kojem se na žrtveniku svaki dan novi život rađa. Lice joj je kapljicama rose umivano, laticama plavoga cvijeća obrisano, svjetlošću vječnom obasjano, tijelo njeno prozirno i stvarno od gorskih kristala je satkano. Ta čudesna lepršava žena u svom biću krije tisućljetnu tajnu, tajnu još ne otkrivenu, tajnu tek u cvrkutu ptica, u žuboru vode, u romoru kiše, u šuštanju lišća, u sunčevom sjaju naslućenu. Šumska vila, dobra duša ovozemaljskog života, u šumama živi i dodirima svojim, milovanjem svoga vilinskoga daha pluća svijeta puni uvijek novom snagom iskrićavog praha.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjetilno-osjeajnog-u.html

Svjetlosna muzika snova.

Priznam, još uvijek neznam što je materija iz koje su satkani snovi koje budna sanjam, ne znam što je materija mojih misli i nisam sigurna dali uistinu svojim postojanjem nešto predstavljam u ovoj beskrajnoj mikroskopskoj panorami univerzuma. Erupcija boja u kojima se zrcali višeprotežnost svjesti, me uvodi u zemlju čudesa, otvara mi vrata svijeta gdje susrećem božanstva iz prošlosti i tada mi postaje jasno da smo mi otkrivajući uvijek nove zakone prirode svoje vjerovanje sveli samo na ono materijalno, našim vanjskim spoznatljivo i zaustavili se na Demokritovoj "mračnoj spoznaji."
Ulazeći u svijet "istinske spoznaje" spoznala sam da na granici između relativiteta i kvanta nastaje nova geometrija kojom sam uspjela prodrijeti u božansku misao i spoznati stvarnost iza dogogodišnje iluzije o njoj. Panteon iz bajki je sada sastajalište znanosti, mjesto sa slobodnim ulazom. Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena me uvodi u stoljeće koje će tek doći. Beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postadoše za mene dohvatljivi Arhipelag. Kao što je bilo prije početka, kada je svijest bila jedini znak života, ovdje stoluje ujedinjeni um i govori jezikom koji sam ranije sretala na jutrima poezije.

Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih treperujućih končića.

"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."
Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.

"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, danas mi čujemo tonove sna koje ste vi slušali, mi to danas nazivamo vječni ples stringsa, treprenje struna nebeske harfe i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."

Misli postaju vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima smo u prošlom stoljeću čitali, odjednom ispuniše moje postojanje.Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti iz koje sam izašla, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere i ja lutam vremenom i osluškujući čujem nastajanje prostora oko sebe. Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji je slušao naš stari profesor.
"Materija nije čvrsta, ona pleše svoj unutarnji ples ritmom svojih niti i komponira svoje postojanje. Demokrit je u svom vremenu najsitnije čestice materije nazvao atom, nedjeljiv i tako ukazao na postojanje mikrosvijeta i energije koja ga pokreće." pokušavao je stari profesor probuditi u nama ljubav prema kraljici znanosti.
Ja tek danas u ovoj novoj stvarnosti osjećam ono što mi je onda bilo užasno daleko. Sjećajući se njegovih rečenica osjećam njegovu blizinu i čujem više od onoga što je on onda mogao reči. Superstruna je "atom" iz kojeg proizlazi svijet, ona je najmanja lutkica u ruskoj babuški, ona je osnova naših misli i snova. Njihovo nezaustavljivo gibanje, ritam njihovog treperenja je melodija naše svijesti, koja se spaja s Anima mundi i sklada simfoniju univerzuma. Materija postaje shvatljiva tek kroz razmišljanje o njoj i eksperimentiranje s njom. Ovaj novi svijet, u koji me je dovela energija oslobođena spoznajom elegancije prirodnih zakona, je univerzum sličan velikoj harfi čije strune pod dodirima vjetra pjevaju himnu čovjekovom postojanju.


"Bez čovjeka bi univerzum bio zatvoren sam u sebe i neotkriven. Njihovo zajedništvo stvara uvijek nove kompozicije postojanja, nove ode životu koji nastaje njihovom vječnom indukcijom." profesor je volio čovjeka u nama i želio nam svojim poetskim načinom otkriti tek načete istine.

"Titranje superstruna je nešto kao genetski kod, otisak prsta svih čestica koje svojim daljnjim gibanjem stvaraju ono što smo mi i ono što nazivamo materijom." pomislih "Dragi dobri stari učitelju kako si ti to sve već onda osjećao?"

Cijelo jedno stoljeće su znanstvenici pisali poeziju o ljudskom bitku, knjige su se gomilale na policama, Homo Tehnikus se izdigao i zavladao svijetom, prolazili smo faze demokracije, integracije i globalizacije, ali je u tom cijelom periodu čovjek u dubini svoje duše, iz straha od nevidljive moći koja je stvorila svijet, ostao vjeran kartezijanskom dualizmu i materiji koja je iz njega proizašla.

Danas sretna u slušam svjetlosnu muziku svojih snova sjedinjujem je sa simfonijom univerzuma i zahvaljujem dragom, starom profesoru, zahvaljujem mu jer nas je naučio osjetiti treperavu energiju zvuka, nečujnu snagu ultrazvuka, energiju našeg postojanja. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi, gubim osjećaj za svjetlosni zagrljaj u kojem sretna živim.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?





Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, treptaj oka, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti.Vječnost je karusel želja, vrtuljaka koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime.

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja. Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika, simfonija našeg stvarnog postojanja. On nas navodi da osjećamo tonove njegove citre, da vidimo planete koje svojim pokretima skladaju muziku svemira koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje.

Osjetih svjetlosnom muzikom njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija univerzuma je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera ja odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh najfinije niti mojih misli. To je bio razgovor bez razgovora, ali moje i njegove misli su bile poezija koju smo osjećajući je ujedinjavali sa simfonijom univerzuma i vraćali se na početak u trenutak između svjetla i tame. Pitagorine misli su postajale dio moje svjesne spoznaje i ja se sjetih razgovora sa Heraklitom pred Dianinim hramom u Efezu. Zatvorih oči i vidjeh Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja u čudesnoj simfoniji univerzuma.
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Osjetih uskovitlanu energiju, snagu zvukova, muziku onoga što sam nekad davno nazivala nebo.


http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html

Proustova galija puna neprocjenjivog blaga

Bilo je to davno kada sam u daljini nebeske širine tražila odsjaj ljubavi i toplinu nekog tajnog oka, tražila sam puteve u željeni zagrljaj, uranjala sam u daljinu koja tada biješe beskrajno duboka, sanjala nedohvatni zvjezdani sjaj, drugovala sa pjenušavim oblacima, osluškivala nečujni sirena glas.
Tišina je tada treperila u meni, čudesna tišina slična leptirovom letu i ja osjetih želju da tišinom svojom skupljam nektar što dozrio je u srcu mom, nektar što su leptirići mali pili i nazdravljali mom unutarnjem svijetu. Osjetih toplinu te čudesne tišine i tijelom se prosu taj nektar miline, zapjenušilo je srce vrelom života i ja krenuh zemaljskim stazama gdje čekala je na me ljudska dobrota.
Uđoh u polje puno lepršavog cvijeća, među latice prekrasnih boja, među zvukove razigranih pčela i dotaknuh veo istine, tajnovitu koprenu što skrivala je sva neodživljena uzbuđenja moja. Tada shvatih da sam predugo stajala na obali sreće, tražeći sreću u beskraju neba, a život jednostavan i lijep me pozivao u tajnovitu galiju leptirastih krila. Zakoračih svjesno u ocean života, spoznah tijelo dodirima vjetra, milovanjem pjenušavog morsog vala, pustih mirise da mi dušu hrane, osluhnuh simfoniju srca i odživjeh ples lepršavih leptira.
Tijelo, ta Proustova galija puna neprocijenjenog blaga, me uvelo u tajnovite sfere zemaljske ljepote, pokazalo mi da se ljubav u snovima rađa i u svitanjima budna na uzglavlju čeka. Zavoljeh jutra sretnog buđenja, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da diše, da udiše eterični ples svitanja, da me uzdrhtalo od ljepote postojanja uvede u rijeku vremena u kojoj se žubor života širi, da osjetim lakoću svjetlosnog zagrljaja u kojem se ljubav u treptajima leptirovih krila rađa i dokazuje da je tijelo moje uistinu ona čudesna leptirasta lađa.

Eho ljubavi

Kada leptir zaleprša tišinom svojim svilenkastih krila u srcu svemira se rađaju uragani, vitlaju vjetrovi i pješčane oluje. Kada leptirić u dubini svijesti zatitra tišinom neurona širi se osjećanje osjećaja cijelim tijelom.

Tišina je najsuptilnija glazba univerzuma, nanježnija melodija srca, najčudesnija sonata snova, lepet leptirovih krila, odbjegli treptaj Kronosova oka, svjetlosni zagrljaj vječnosti, prostor- vrijeme, četvrta dimenzija našeg trajanja u tišini trenutka. Još uvijek u dubini uma čujem šaputavu svjetlost i budna sanjam da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim u sebi Danteov raj.

"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Možda sam ipak samo sanjalica, možda samo poželjeh vidjeti Torinsko platno, Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, možda poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i predati se tajanstvenoj ljepoti koja se krije negdje duboko u meni. Upitah se, kako otkriti tu ljepotu, kako osjetiti osjećanje osjećaja, kako zakoračiti u vrtnju nebeskog vretena i uzdignuti se iznad grijeha, kako spoznati roj pčela koji na rajskim poljanama moga maloga neba oplođuje cvjeće ljubavi.

Osluhnuh jecaj tišine treptaja leptirovih krila, pogledah u beskraj snovida, vidjeh Volto santo na obroncima jave i utopih se u pogledu očiju boje sna.

Stigao je tišinom latica ljubičastih cvjetova, govorio tišinom cvjeća, grlio tišinom uzbuđenja, milovao tišinom bića i postao je glasnik tišine mojoj uzburkanoj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta gdje mirisi šapću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru života je gorjela svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te ljepote i začuh glas sunca.

To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna, uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlatne spirale, u tračku sunca koje se gubilo u daljini, vidjeh sumrak koji nas je tišinom svjetlosnih niti povezao u zajedništvo ljubičastog sna.

Pričaj mi, da, uvijek mi pričaj tišinom, koja nas daruje najsuptilnijom melodijom života, sonatom o ljubavi što se rađa i traje u tišini osjetila.

A ja ću šaputati suncu dok grlim svitanje, kliktati vjetru  

 

Jednostavno ljubav,

i

moj glas će se kao Narcisova ljubavnica,

kao besmrtni Eho

širiti kopljima dnevne svjetlosti,

nestajući u beskraju,

u zenitu sna,

u lepršavom zagrljaju,
u treperavom dodiru
u ritmu srca i plesu duše,

u radosnoj kupki sreće.
A onda će se u sumrak,

sjajem večernjice, te

čudesne ljepotice neba,

čuvateljice ljubavnog zova,

braniteljice ljubavnih snova,

sretna i razigrana
sonatom mjeseca raspjevana
vratiti u moja njedra.

 

 

 

 

 

 

 

Srž svih noći

Kada ti se nekada u besanim noćima pričini da čuješ šum tihe mjesečine, znaj ne korača mjesečina oko tvoga srca to ja lutam plavim stazama tvojih snova i tražim onaj dio mene koji ti voliš u meni onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima. Zbog toga dragi moj pjesniče kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš, zaustavljen krikom neke čudne ptice vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući, to je uzvik mog srca s blizih obala snova, to je uzdah moje treperave srećeto sam samo ja.A kada u sutonu primjetiš sjenku i pomisliš da netko drugi stoji na obali ljubičaste tmine vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna, vjeruj mi to sam jaona koju ti voliš u meni, ona koja tebe voli u tebi. Želja se kao biseri prosipa snom, sve noći bez snova se sjediniše u tu jednu jedinu noć, sjediniše se u san mog života, postadoše srž svih noći.

Noć bez sna.

Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh tvoj glas i priče o velikoj zelenoj rijeci na čijim obalama si odsanjao prve ljubavne snove, zavoljeh tvoje šaputanje koje se mješalo sa šumovima mora i mirisom pjeska, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoj miris i tvoj dah, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak. Do susreta u tom naglom ljetu skoro nepostojeća, izbaćena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, osjetih dušu vjetra u lahoru tvoga glasa, širinu doline zelene rijeke i sve tajne svijeta kao dragulje obasjane svijetlošću, osjetih rasipnost želja u svom do tog trena štedljivom životu. Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ta noć je bila jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve tamno, mrtvo i nepokretno, a ja osjetih svjetlosnu dimenziju, osjetih probuđeno vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u žudnju, čuđenje i čežnju. Žudnja mrvi sram. Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena pomilovah usnule zrikavce u duši, rastrgah korotu srca i poletjeh sa lastavicama ka izvoru sna.

Bog dobrog raspoloženja

Personificirjamo pokret. Neka to bude Dionis, bog dobrog raspoloženja, stvaraoc opuštenosti, ona uvijek nasmješena luda u nama koju, u svakodnevnom životu, ne spoznajemo svjesno. On, uvijek u sukobu s apolonijskom ozbiljnosti našeg misaonog uma, prvo pretvara emocije u osjećaje i dozvoljava nam da pamtimo i da se sjećamo sretnih trenutaka. Tri presudne sekunde, treptaj oka, to je naš Kairos, prepoznajmo ga i dozvolimo Dionisu da ga umnožava, utrostručava, da stvori kolonu naših sretnih trenutaka i prepustimo se opijenosti i zanosu tog našeg unutarnjeg boga.Pokret tada postaje uistinu stvaraoc vaše sreće, organizator vaše unutarnje ravnoteže, on bdije nad vašim životom i pretvara ga u san iz kojeg u vama izrasta dionizijski osjećaj. To nije pijanstvo nego zaboravljeni zanos.Pokret se uistinu ne vidi, on se osjeća, on pulsira i treperi povezujući sve ćelije tijela u vječni titraj, naš život. Oni duboko skriveni senzori koji nam nagovještavaju tijelo i pokret, tada uistinu stvaraju sliku tijela koja se u nanosekundama mijenja i nadopunjuje. Osluhnimo, Dionis nas poziva na naše unutarnje slavlje. To je glas koji će nas provesti kroz tamni tunel Demokritove mračne spoznaje vanjskim osjetilima i uvesti u sunčani grad naših zrcalnih neurona. Vjerujte mi samo iznutra se sanja, u kristalnom labirintu našeg postojanja.
Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi."Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dionis i otvara naš dlan opuštajući njegove mišiće i napinjući mišće lakta i ramena.Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću, svejedno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive. Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju.U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem.Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva. Dionis nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti.Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih. Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionisu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi.Dionis nas poziva na slavlje i ako uistinu razumijemo njegov poziv naša ruka će pri podizanju čaše odavati poštovanje prema osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu.Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutakIn vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, jer tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo boga vina u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje te sentecije nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa. Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja.Umijeće pokreta znači osjetiti dionizijsku opuštenost u sebi, sjedinit vatru vina sa svojom unutarnjom snagom koja onda nadjačava djelovanje alkohola i oslobađa misli na njihovom putu do drugih umova.Isti taj Bog neka bude budan u vama kada sjedite u kancelariji i borite se sa računalom i njegovim hirovima ili kada pokušavate pacijenta osloboditi od zubobolje, kada vozeći auto počenete osjećati umor i bol u tijelu.Neka vas slijedi u stresnim situacijama kada vam se čini da nemate vremena ni za šta, a najmanje za sebe. Dozvolite mu da bude u vama kada igrate tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavate novi korak.Kairos, bog tog vašeg sretnog trenutka onda bdije nad vama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i vi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dionisovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu.