Relativna apsolutnost.......

Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima vječne vrtnje vretena promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših davnih vjerovanja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog vječnog promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio snagu tog vječnog zagrljaja neba i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka tog bezvremenog sanjača.

Osvajači prostor- vremena u bezvremenosti sna.

U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje i ljubavi nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u palvićaste daljine unutarnjeg svemira. U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećenauti, lebdimo na lavu anđeoskih krila, jezdimo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, lebdimo nad lagunom njegova kraljevstva, osjećamo mirise drevne republike, postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, postajemo sudionici vremena i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj bezvremenosti sna.

Čuvarica snova.

Ovo je drevna legenda, legenda o mreži ispletenoj majčinom ljubavi, o mreži koja je lovila snove, legenda o snovolovki, čuvarici dječjih snova.
Mnogo godina prije nego je došao bijeli čovjek, u jednom selu plemena Cheyenna živjela je djevojčica po imenu Mali Oblačić. Majka Malenog Oblačića se zvala Posljednji Večernji Dah. Jednog jutra uplašena djevojčica ispiča majci svoj san:
"Kada se spusti noć, često dolazi jedna gladna crna ptica. Kljucanjem mi kida komadiće tijela i jede me dok ne dođeš ti, lagana poput vjetra, otjeraš je od mene."
Majka s ljubavlju pomilova djevojčicu i šapnu:
"To što ti se pričinja da vidiš kada padne tama to su samo snovi, a crna ptica koja dolazi nije ništa drugo negoli sjenka tvoje duše koja te želi upozoriti na nešto, možda te želi obraniti od nečega."
Mali Oblačić još uvijek prestrašena prizna: "Mene je strah te tamne sjenke, želim vidjeti samo bijele sjene, one su sigurno dobre"
Majka osjeti djevojčicin strah i poželi je spasiti od noćnih mora. Isplela je mrežu za hvatanje snova u oceanu noći i šapnula u nju magične riječi:
"Lovi samo samo dobre snove, one koji će pomoći mojoj djevojčici da izraste u ženu zdrava duha, a one zle, beznačajne, nevaljale puštaj da se utope u oceanu noći"
Tada je objesila mrežu iznad djevojčicinog kreveta i rekla:
"Od sada ćeš vidjeti samo bijele sjenke, sanjati samo lijepe snove. Ovo je čuvarica tvojih snova"
Mali Oblačić je od toga dana sanjala samo lijepe snove.
Posljednji Večernji Dah je kasnije izradila mnoge snovolovke i vješala ih iznad dječjih krevetića u selu Cheyenna. Kako su djeca odrastala ukrašavala su svoje snovolovke sa raznim predmetima njihovih najdražih snova, te je magična moć čarobne mreže rasla zajedno sa njima. Svaki Cheyenn je čuvao svoju snovolovku kroz cijeli život, kao sveti predmet, nositelja snage i mudrosti.
Još uvijek kad se rodi dijete, indijanci iz plemena Cheyenna izrađuju jednu snovolovku te je vješaju iznad krevetića. Iz savitljivg bambusa izrade krug kao simbol univerzuma, a iznutra isprepletu mrežu nitima u obliku paučine i ukrase je biserima i šapnu joj magične riječi koje je izgovorila Posljednji večernji dah.
Čuvarica snova hvata sve snove koje dijete sanja, dobre propušata u usnulu dušu i takvi snovi se ostvaruju. Ako se u snovolovku ulove noćne more ona ih odbacuje na pero otpalo iz krila nebeskih ptica koje ih odnosi daleko, daleko, da nestanu u oblacima.

U dubini sna duša sanja nemirom
san iskri sve srcem ispisane riječi,
misao luta mojim malim svemirom,
milovanjem svojim me smiruje i liječi.

Duša stoji na obroncima maloga neba
u zvjezdama uživa, broji treptaje svoje
osluškuje šapat nemira, demone vreba
pušta sretne titraje da se u snovima roje.


Kada u svilu sna naiđe demonsko biće,
kada tuga zatreperi na mliječnoj stazi,
kada suze poteku iz neispričane priče
tada nježnim zagrljajem srce pomazi.


Unutarnjim svemirom tad sreća poteče
suze pretvara u blještavi, svjetlosni slap,
sve nesreće duša svojim šapatom niječe,
pretvara u dragocjenu iskru, bisernu kap.


Budi se sjećanje, u sliku se pretače,
duša srce svjetlošću sna ljubi i grli,
tkivom sreće strah u mir presvlače,
sneno biće sanjajući u svitanje hrli.


Ogrnuta snovolovkom, osjećam tihi mir
uranjam u poeziju sna, stihom izrečenu
u šumeću rijeku, nježnih uzbuđenja vir
u nebesku spiralu zlatom optočenu.


Budim se sretna u mom malom svemiru,
duša i srce poeziju mojih snoviđenja pišu
stih duševnog mira, satkan u srca nemiru
pjesmom o životu oni u dubini mene dišu.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html

Peta dimenzija, satkana od Venerinog zlata.

Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca,a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene.
Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj zlaćanoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svil, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma, duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.
Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od Venerinog zlata.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html

Peta dimenzija i Einsteinov san.

Promovirana četvrta dimenzija je čovjeku dokazivala i njegovu mnogoprotežnost i otvarala mu nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
1919-e godine prošlog stoljeća, peta dimenzija je naslućena u elektromagnetizmu. Theodor Kaluza je, slijedeći titraje elektrona i protona oko jezgre atoma, uspio petu dimenziju matematički izračunati i time želio dokazati da se u elektromagnetičkim valovima i česticama krije sila slična gravitaciji. Elektromagnetizam je, po njegovom mišljenju, gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora, ali on to svoje razmišljanje nije uspio znanstveno dokazati. Nedokazana peta dimenzija, Einsteinov san o teoriji koja bi sjedinila mikro i makrosvijet se nije ostvario. Peta protega je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma? Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. U svojim misaonim eksperimentima pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još sitniji svijet struna, ali još uvijek nisu pronašli način kojim bi mogli dokazati njihovo postojanje.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost čak sedamnaestodimenzionalna."
Tako znanost objašnjava svoje naslućivanje novih istina. Što se dublje ulazi u suštinu materije, ona gubi svojstva čvrstine i postaje energija puna skrivenih mogućnosti. Zaneseni u svom traženju znanstvenici nastavljaju sanjati Einsteinov san.
Titranjem struna oni nam objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu postajemo suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Mi više nismo u prostoru i vremenu, nego smo prostor sam, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor- vrijeme su energetska polja puna titrajućih predstava energije koja ostvaruje život.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Iluziju u kojoj živmo je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, jer mi danas svjesno živimo u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti. Tada ulazim u Hintonov superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.
Tada sam spremna krenuti Ouspenskijevim četvrtim putem, prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene i počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo je najkompliciraniji oblik razmišljanja.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvjet naše evolucije.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.

Znanost nas ponovo poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otkrivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali. Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Oni koji se ne odluče i ne krenu četvrtim putem, ostat će uistinu zatvoreni u Platonovoj špilji i neće se izdignuti do kozmičke svijesti.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://www.blog.hr/print/id/1624796076/ljubav-na-oltaru-sna.html

http://www.croatia.ch/kako/080116.php

Svjetlosna dimenzija, san o superprostoru.

Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se, umjesto nasmješenog boga trenutka, javi slika Alberta Einsteina, njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove rabarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.
Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela s nastajanjem antičke mitologije zbog čega smo počeli vjerovati da nas vrijeme proždire i da smo mu jednostavno izručeni. Potaknut novim otkrićima u geometriji zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha, on je počeo tražiti puteve kako bi tu multidimenzionalnost i dokazao.
Početkom 19-og stoljeća se matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. U toj zakrivljenosti ploha naslućivala se ne samo četvrta, nego i nove još neimenovane dimenzije.
Sama predpostavka da četvrta dimenzija postoji je u tom davnom vremenu otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja i pretvarala prostor u razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor u svojoj višeprotežnosti postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljudskog postojanja.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego teoretičare znanosti.
Slično nastajanju znanosti u doba antike i ovaj puta su filozofi bili prisutni kod ostvarivanja ove nove slike svijeta, pa su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove teorije o ljudskoj višedimenzionalnosti.
Prvi filozof tog novonastajućeg prostora je bio Englez, matematičar Charles Hinton. Pored matematike njega su zanimali i tajnoviti putevi ljudske svijesti i spoznaje. Dokazana trodimenzionalna spoznaja svijeta ga je navela na razmišljanje o duhovnom pristupu i misaonoj spoznaji četvrte dimenzije. Tako je 1888. godine razmišljao o sustavu kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sustava su činile poredane dvodimenzionalne slike, koje je trebalo pažljivo promatrati. Činilo mu se da je pronašao kraljevski put ka novoj spoznaji i on je pozivao na drugačiji način razmišljanja.

"Dok promatrate dvodimenzionalnu površinu ovih slika vaše znanje omogućava vašoj svijesnoj spoznaji da ih vidite trodimenzionalno. Promatrajmo dvije dvodimenzionalne slike istovremeno da bi dobili predstavu superprostora. Promatrajmo ih svojim unutarnjim očima i vidimo ih istovremeno sa svih strana." govorio je Hinton nadajući se da će ga ljudi razumjeti.

On je na taj način želio razbiti ograničenost ustaljene spoznaje u glavi i ostvariti mogućnosti za novu svjest i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o nastajanju i razvoju četvorodimenzionalnog oblika mišljenja u tehnici, znanosti i umjetnosti.
Jasno on je inspiraciju je pronašao u Platonovim ljudima iz špilje, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života koje se u svom punom sjaju događao izvan špilje.
"Dok ne promjenimo način mišljenja mi smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti. Stvarnost je u svojoj biti četverodimenzionalna, ona se događa našim razmišljanjem o njoj" svojim idejama je pozivao tadašnjeg čovjeka na novu spoznaju. "Svjesnim ulaskom u svijet takve stvarnosti, doživjet ćemo svjesno Platonov svijet ideja i osjetiti Vrijeme svojim razmišljanjem o njemu."

Hinton nije uspio u ljudskom umu probuditi želju za ostvarenjem načina i razvoja sustava četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ucrtao prve tragove u filozofiji o superprostoru. Iako si mi još uvijek nemožemo predstaviti kocku u četiri dimenzije, njegov hiperkubus, koji je on nazvao tesserakt, je postao simbolom višeprotežnosti i danas još uvijek služi za slikovito dočaravanje četvrte dimenzije. Hiper kubus se sastoji od trodimenzionalnih kocki koje su tako postavljenej da tvore jedan trodimenzionalni križ, Tesseract. Hiperkubus si mi još uvijek nemožemo predstaviti u višeprotežnosti, ali jedno višedimenzionalno biće ga može izvući iz našeg univerzuma i doživjeti uistinu kao superkubus.

Snaga Hintonovih misli je bila tako jaka, da je Salvatore Dali Tesseract pretvorio u svojoj slici u "Isusov hyperkubus" (Christus hypercubus).

http://www.croatia.ch/kako/080116.php

Scila i Haribda

Gledajući ovu sliku Ljubice Pecigoš razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi se možemo pronaći u u ždrijelu zle sudbine, u zagljaju nečije mržnje, u među dlanovima osvetnika koji gnječe naše srce.

SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ je neman po kojoj je nazvana opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je neman spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu. Svi mi prolazimo kroz virove sudbine, svi se ponekada pronađemo u tjesnacu u kojem na nas vrebaju nemani, nevidljive zloćeste spodobe koje razdiru dušu i piju našu energiju. Sama sam prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama, ali vjerovala sam u snagu ljubavi i spoznala da su nemani jake tek ako im dozvolimo da nam priječe put ka slobodi duše.
Stajala sam dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli i ja zapitah tišinu, Što je ljubav?
U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna. To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć, moj put ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Na svjetioniku zasja svjetlo nad svijetlima i moja galija puna neprocjenjivoh blaga savlada snagu Scile i Haridbe, oluja tuđe taštine ugasnu zorom buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti, osjetih sretan trenutak, živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći. Još jednom zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah ka hridi na kojoj sjaji suncem obasjana istina svih proteklih dana, svjetlost spasenja od noćnih mora, svjetlost koja nikada ne prestaje, svjetlost u kojoj se krije istina početka, svjetlosna muzika koja mi šapuće Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!