Fenomenologija sna

Relativna apsolutnost.......

2010-03-21T09:08:00.001-07:00

Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima vječne vrtnje vretena promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja i zloba neprijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi materiju mrtvu i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja drevna uvjerenja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna naših davnih vjerovanja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je zakrivio prostor stazom padajućeg tijela i osjetio u svome oku savršenost našeg životnog kotača, spoznao relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju bez obzira na svijest i spoznaju, bez obzira na vrtnju spiralnog vretena, bez obzira na treptaj čovjekova oka tog vječnog promatrača. Mislima je svojim zagrlio sunčev trag, osjetio snagu tog vječnog zagrljaja neba i zaključio da je sve baš sve energija izrasla iz mase nepokretnog tijela pomnožena sa brzinom svijetlosnoga puta ka oku čovjeka tog bezvremenog sanjača.

Osvajači prostor- vremena u bezvremenosti sna.

2010-03-21T02:04:00.000-07:00

U nedohvatnim dubinama duše, na obroncima sna i jave, netko očima nevidljiv, netko neznan ali srcu znan tka nježne niti svijesti u tananu čipku davnih snoviđenja. Slaže nisku od bisera kojima nas sidri u mirnu luku ove noći bez sna i u tišini osjetila naše misli, koje se kao pčele roje, pretvara u slike pastelnih boja koje nam šapuću davnu dječju uspavanku. Nečujno se vrti vreteno sna i prede svilene niti koje se omataju oko srca i odnose nas u vrijeme lijepih uspomena. Mi tonemo u beskarajni ocean sna, a čudesno čipkasto tkanje, tkivo izraslo iz godina, mjeseci, dana, ta neprekidiva nit vremena, nit sudbine, to čudesno klupko u kojem su skriveni čvorovi nesreće i sreće, tuge i veselja, patnje i ljubavi nevidljivom rukom tka želje, žudnje i čežnje u veo kojim omata usnulu dušu i odvodi je u sretne trenutke davnih susreta, prvih poljubaca, u željeni zagrljaj na pješćanom žalu sjećanja, u palvićaste daljine unutarnjeg svemira. U tom bezvremenom svijetu satkanom od tkiva proživljenog života mi postajemo srećenauti, lebdimo na lavu anđeoskih krila, jezdimo tim beskrajem iza spuštenih trepavica, lebdimo nad lagunom njegova kraljevstva, osjećamo mirise drevne republike, postajemo jahači tajnovitog vjetra sudbine, postajemo sudionici vremena i osvajamo svoj prostor i svoje vrijeme u toj čudesnoj bezvremenosti sna.

Čuvarica snova.

2010-03-18T20:57:00.000-07:00

Ovo je drevna legenda, legenda o mreži ispletenoj majčinom ljubavi, o mreži koja je lovila snove, legenda o snovolovki, čuvarici dječjih snova.
Mnogo godina prije nego je došao bijeli čovjek, u jednom selu plemena Cheyenna živjela je djevojčica po imenu Mali Oblačić. Majka Malenog Oblačića se zvala Posljednji Večernji Dah. Jednog jutra uplašena djevojčica ispiča majci svoj san:
"Kada se spusti noć, često dolazi jedna gladna crna ptica. Kljucanjem mi kida komadiće tijela i jede me dok ne dođeš ti, lagana poput vjetra, otjeraš je od mene."
Majka s ljubavlju pomilova djevojčicu i šapnu:
"To što ti se pričinja da vidiš kada padne tama to su samo snovi, a crna ptica koja dolazi nije ništa drugo negoli sjenka tvoje duše koja te želi upozoriti na nešto, možda te želi obraniti od nečega."
Mali Oblačić još uvijek prestrašena prizna: "Mene je strah te tamne sjenke, želim vidjeti samo bijele sjene, one su sigurno dobre"
Majka osjeti djevojčicin strah i poželi je spasiti od noćnih mora. Isplela je mrežu za hvatanje snova u oceanu noći i šapnula u nju magične riječi:
"Lovi samo samo dobre snove, one koji će pomoći mojoj djevojčici da izraste u ženu zdrava duha, a one zle, beznačajne, nevaljale puštaj da se utope u oceanu noći"
Tada je objesila mrežu iznad djevojčicinog kreveta i rekla:
"Od sada ćeš vidjeti samo bijele sjenke, sanjati samo lijepe snove. Ovo je čuvarica tvojih snova"
Mali Oblačić je od toga dana sanjala samo lijepe snove.
Posljednji Večernji Dah je kasnije izradila mnoge snovolovke i vješala ih iznad dječjih krevetića u selu Cheyenna. Kako su djeca odrastala ukrašavala su svoje snovolovke sa raznim predmetima njihovih najdražih snova, te je magična moć čarobne mreže rasla zajedno sa njima. Svaki Cheyenn je čuvao svoju snovolovku kroz cijeli život, kao sveti predmet, nositelja snage i mudrosti.
Još uvijek kad se rodi dijete, indijanci iz plemena Cheyenna izrađuju jednu snovolovku te je vješaju iznad krevetića. Iz savitljivg bambusa izrade krug kao simbol univerzuma, a iznutra isprepletu mrežu nitima u obliku paučine i ukrase je biserima i šapnu joj magične riječi koje je izgovorila Posljednji večernji dah.
Čuvarica snova hvata sve snove koje dijete sanja, dobre propušata u usnulu dušu i takvi snovi se ostvaruju. Ako se u snovolovku ulove noćne more ona ih odbacuje na pero otpalo iz krila nebeskih ptica koje ih odnosi daleko, daleko, da nestanu u oblacima.

U dubini sna duša sanja nemirom
san iskri sve srcem ispisane riječi,
misao luta mojim malim svemirom,
milovanjem svojim me smiruje i liječi.

Duša stoji na obroncima maloga neba
u zvjezdama uživa, broji treptaje svoje
osluškuje šapat nemira, demone vreba
pušta sretne titraje da se u snovima roje.

Kada u svilu sna naiđe demonsko biće,
kada tuga zatreperi na mliječnoj stazi,
kada suze poteku iz neispričane priče
tada nježnim zagrljajem srce pomazi.

Unutarnjim svemirom tad sreća poteče
suze pretvara u blještavi, svjetlosni slap,
sve nesreće duša svojim šapatom niječe,
pretvara u dragocjenu iskru, bisernu kap.

Budi se sjećanje, u sliku se pretače,
duša srce svjetlošću sna ljubi i grli,
tkivom sreće strah u mir presvlače,
sneno biće sanjajući u svitanje hrli.

Ogrnuta snovolovkom, osjećam tihi mir
uranjam u poeziju sna, stihom izrečenu
u šumeću rijeku, nježnih uzbuđenja vir
u nebesku spiralu zlatom optočenu.

Budim se sretna u mom malom svemiru,
duša i srce poeziju mojih snoviđenja pišu
stih duševnog mira, satkan u srca nemiru
pjesmom o životu oni u dubini mene dišu.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html

Peta dimenzija, satkana od Venerinog zlata.

2010-03-14T09:57:00.000-07:00

Lutam snena sanjanim beskrajem vremena, srebrenkasti sijač zvijezda plavetnilom jezdi milujuć' me suptilno nježnim zagrljajem sjena u kom se srce utaplja u mitu o dalekoj zvijezdi. Pred očima trepti pozornica neba satkana od misli, sjenki, uspomena, slijedeć' put astralni Apolona Feba i istinu da stalna je tek vječna mijena izrasla iz uzavrele sreće nebeskih pjena. Blješti scena neba pod svjetlosti srca, a na rampi sjenka moje duše snene, ljepotu proteklog vremena sad grca,a davne tuge u tmini sakrivene, tuge vagom trenutka izmjerene, tuge u pjenu sreće pretvorene.
Na čarobnom sagu treperave noći pegaz moje snove nosi u carstvo vremena i božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj zlaćanoj kosi. Na baršunu mekom, paperju od svil, na blještavom sagu mjesečeva praha srećem dobre, snene djetinjstva mog vile i zrcalne mrve duševnoga straha. Nižu se ostatci i tuge i sjete, srce slaže novu uspomena nisku, reda ih ko zrnca od krunice svete, u ljepotu duši probuđenoj blisku. Simfonija neba, nježna pjesma, duše treprave strune, iz školjkinoga tkiva potresnu baladu svojim dahom guše šapćuć' sjenci njenoj, dušo još si živa.
Sjenka duše moje sad baladu piše trepereći kratkim trenutcima sreće, srce sklada nježnu simfoniju kiše, a život se tragom Venerinim kreće. Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi pod koplja svjetlosti vranci moje svijesti sad beskrajem jezde, pjenušajuć pjenu ljubavne milosti. Dlanovi neba miluju ovu divotnu noć, dodir kojim iz duše prognana je tama
udišem ljepotu i darujem duši moć i spoznajem srcem, više nisam sama. Kličem sretna novoj čudesnoj ljepoti, trajem u trenutku istinskoga sjaja, zahvaljujem bogu na njegovoj dobroti
na ljubavnoj igri bez početka i kraja. Na izvoru davno dane mi sudbine, osluškujem žubor pjenušavoga sata, uranjam u duše tajnovite dubine i živim život tkan od Venerinog zlata.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html

Peta dimenzija i Einsteinov san.

2010-03-13T23:47:00.001-08:00

Promovirana četvrta dimenzija je čovjeku dokazivala i njegovu mnogoprotežnost i otvarala mu nove mogućnost spoznaje i sposobnost širenja znanja.
Svijet kvanta je istovremeno otvarao svoja stoljećima zatvorena vrata.
"Ja sanjam o teoriji koja će povezati moj i tvoj svijet." govorio je Einstein Nilsu Bohru pri zajedničkim šetnjama.
"Ako postoji četvrta, onda postoji mogućnost da se u nama krije i peta dimenzija." ponovo su mislili sanjari.
1919-e godine prošlog stoljeća, peta dimenzija je naslućena u elektromagnetizmu. Theodor Kaluza je, slijedeći titraje elektrona i protona oko jezgre atoma, uspio petu dimenziju matematički izračunati i time želio dokazati da se u elektromagnetičkim valovima i česticama krije sila slična gravitaciji. Elektromagnetizam je, po njegovom mišljenju, gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora, ali on to svoje razmišljanje nije uspio znanstveno dokazati. Nedokazana peta dimenzija, Einsteinov san o teoriji koja bi sjedinila mikro i makrosvijet se nije ostvario. Peta protega je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma? Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. U svojim misaonim eksperimentima pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još sitniji svijet struna, ali još uvijek nisu pronašli način kojim bi mogli dokazati njihovo postojanje.
"Svijet je mjerljiv i blizak ljudskoj spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost čak sedamnaestodimenzionalna."
Tako znanost objašnjava svoje naslućivanje novih istina. Što se dublje ulazi u suštinu materije, ona gubi svojstva čvrstine i postaje energija puna skrivenih mogućnosti. Zaneseni u svom traženju znanstvenici nastavljaju sanjati Einsteinov san.
Titranjem struna oni nam objašnjavaju skrivenost dimenzija i nastajanje univerzuma. Veliki svjetski teatar otvara vrata sanjarima i mi uistinu postajemo suigrači u njegovoj velikoj gala predstavi. Mi više nismo u prostoru i vremenu, nego smo prostor sam, a naša, od titrajućih struna satkana, tijela su uzorci tog multidimenzionalnog prostorvremena.
Uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, je završeno. Prostor je primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor- vrijeme su energetska polja puna titrajućih predstava energije koja ostvaruje život.
Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Iluziju u kojoj živmo je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu.
Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, jer mi danas svjesno živimo u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.
Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti. Tada ulazim u Hintonov superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.
Tada sam spremna krenuti Ouspenskijevim četvrtim putem, prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene i počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.
Sva dinamička događanja unutar moga tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo je najkompliciraniji oblik razmišljanja.
Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni. Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvjet naše evolucije.
Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.

Znanost nas ponovo poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otkrivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali. Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra. Oni koji se ne odluče i ne krenu četvrtim putem, ostat će uistinu zatvoreni u Platonovoj špilji i neće se izdignuti do kozmičke svijesti.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://www.blog.hr/print/id/1624796076/ljubav-na-oltaru-sna.html

http://www.croatia.ch/kako/080116.php

Svjetlosna dimenzija, san o superprostoru.

2010-03-13T23:35:00.000-08:00

Kada razmišljam o četvrtoj dimenziji u mojoj svijesti se, umjesto nasmješenog boga trenutka, javi slika Alberta Einsteina, njenog oca i ja vjerujući u snagu njegovog uma, poželim dotaknuti pramen njegove rabarušene kose, da bih uistinu osjetila trenutak u kojem trajem.
Tada mi Einstein govori da je priča o Vremenu počela s nastajanjem antičke mitologije zbog čega smo počeli vjerovati da nas vrijeme proždire i da smo mu jednostavno izručeni. Potaknut novim otkrićima u geometriji zaobljenog, višedimenzionalnog prostora, koja je bolje predstavljala život i prirodu od Euklidove geometrije ravnih ploha, on je počeo tražiti puteve kako bi tu multidimenzionalnost i dokazao.
Početkom 19-og stoljeća se matematičari, smišljajući prostor sa četiri i više dimenzija stvarali i novu geometriju. Počeli su crtati geometrijska tijela na kugli i na sedlu i tako zakrivljivati plohe poistovjećujući ih sa horizontom koji se u daljini pred njihovim očima uistinu i zakrivljivao. U toj zakrivljenosti ploha naslućivala se ne samo četvrta, nego i nove još neimenovane dimenzije.
Sama predpostavka da četvrta dimenzija postoji je u tom davnom vremenu otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala sliku svijeta, omogućavala bolje sintetiziranje dotadašnjeg znanja i pretvarala prostor u razlomljenu sliku stvarnosti u kojoj prostor u svojoj višeprotežnosti postaje karakteristika bitka, bitak sam. Taj superprostor je u sebi skrivao isto tajne koje se mogu usporediti sa tajnovitim nastajanjem antičkih mitova i legendi. Potsjećao je na novi Olimp u kojem su se krile čudesne snage ljudskog postojanja.
Do Einsteina znanstveno nedokazan, taj superprostor je više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike, nego teoretičare znanosti.
Slično nastajanju znanosti u doba antike i ovaj puta su filozofi bili prisutni kod ostvarivanja ove nove slike svijeta, pa su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove teorije o ljudskoj višedimenzionalnosti.
Prvi filozof tog novonastajućeg prostora je bio Englez, matematičar Charles Hinton. Pored matematike njega su zanimali i tajnoviti putevi ljudske svijesti i spoznaje. Dokazana trodimenzionalna spoznaja svijeta ga je navela na razmišljanje o duhovnom pristupu i misaonoj spoznaji četvrte dimenzije. Tako je 1888. godine razmišljao o sustavu kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sustava su činile poredane dvodimenzionalne slike, koje je trebalo pažljivo promatrati. Činilo mu se da je pronašao kraljevski put ka novoj spoznaji i on je pozivao na drugačiji način razmišljanja.

"Dok promatrate dvodimenzionalnu površinu ovih slika vaše znanje omogućava vašoj svijesnoj spoznaji da ih vidite trodimenzionalno. Promatrajmo dvije dvodimenzionalne slike istovremeno da bi dobili predstavu superprostora. Promatrajmo ih svojim unutarnjim očima i vidimo ih istovremeno sa svih strana." govorio je Hinton nadajući se da će ga ljudi razumjeti.

On je na taj način želio razbiti ograničenost ustaljene spoznaje u glavi i ostvariti mogućnosti za novu svjest i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o nastajanju i razvoju četvorodimenzionalnog oblika mišljenja u tehnici, znanosti i umjetnosti.
Jasno on je inspiraciju je pronašao u Platonovim ljudima iz špilje, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života koje se u svom punom sjaju događao izvan špilje.
"Dok ne promjenimo način mišljenja mi smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti. Stvarnost je u svojoj biti četverodimenzionalna, ona se događa našim razmišljanjem o njoj" svojim idejama je pozivao tadašnjeg čovjeka na novu spoznaju. "Svjesnim ulaskom u svijet takve stvarnosti, doživjet ćemo svjesno Platonov svijet ideja i osjetiti Vrijeme svojim razmišljanjem o njemu."

Hinton nije uspio u ljudskom umu probuditi želju za ostvarenjem načina i razvoja sustava četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ucrtao prve tragove u filozofiji o superprostoru. Iako si mi još uvijek nemožemo predstaviti kocku u četiri dimenzije, njegov hiperkubus, koji je on nazvao tesserakt, je postao simbolom višeprotežnosti i danas još uvijek služi za slikovito dočaravanje četvrte dimenzije. Hiper kubus se sastoji od trodimenzionalnih kocki koje su tako postavljenej da tvore jedan trodimenzionalni križ, Tesseract. Hiperkubus si mi još uvijek nemožemo predstaviti u višeprotežnosti, ali jedno višedimenzionalno biće ga može izvući iz našeg univerzuma i doživjeti uistinu kao superkubus.

Snaga Hintonovih misli je bila tako jaka, da je Salvatore Dali Tesseract pretvorio u svojoj slici u "Isusov hyperkubus" (Christus hypercubus).

http://www.croatia.ch/kako/080116.php

Scila i Haribda

2010-03-12T22:13:00.000-08:00

Gledajući ovu sliku Ljubice Pecigoš razmislih o sudbini, o sudbini koja nas sve može dotaknuti i svi se možemo pronaći u u ždrijelu zle sudbine, u zagljaju nečije mržnje, u među dlanovima osvetnika koji gnječe naše srce.

SCILA I HARIBDA su morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Scila „ona koja razdire“ je neman po kojoj je nazvana opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda „ona koja usisava“ opasan vir koji su brodovi mogli izbjeći samo dok je neman spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu. Svi mi prolazimo kroz virove sudbine, svi se ponekada pronađemo u tjesnacu u kojem na nas vrebaju nemani, nevidljive zloćeste spodobe koje razdiru dušu i piju našu energiju. Sama sam prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama, ali vjerovala sam u snagu ljubavi i spoznala da su nemani jake tek ako im dozvolimo da nam priječe put ka slobodi duše.
Stajala sam dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli i ja zapitah tišinu, Što je ljubav?
U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna.Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela čuti. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna. To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira
u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć, moj put ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Na svjetioniku zasja svjetlo nad svijetlima i moja galija puna neprocjenjivoh blaga savlada snagu Scile i Haridbe, oluja tuđe taštine ugasnu zorom buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti, osjetih sretan trenutak, živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći. Još jednom zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah ka hridi na kojoj sjaji suncem obasjana istina svih proteklih dana, svjetlost spasenja od noćnih mora, svjetlost koja nikada ne prestaje, svjetlost u kojoj se krije istina početka, svjetlosna muzika koja mi šapuće Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve!

Ljubavni dijalog

2010-03-03T22:53:00.001-08:00

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."
"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"
"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"
"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"
"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"
"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."
"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"
"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"
"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "
"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."
Jednostavno ljubav, šapućem suncu dok grlim svitanje, kličem u vjetar i moj glas se kao Narcisova ljubavnica, kao besmrtni Eho širi kopljima dnevne svjetlosti, nestajući u beskraju, u zenitu sna, u sunčevom zagrljaju, u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak, sjajem večernjice, te čudesne ljepotice neba, čuvateljice ljubavnog zova, braniteljica ljubavnih snova, sretna vraća u moja njedra.
Dok se pale oči neba, govorim tiho, najtiše što mogu, šapćem da sebe ne probudim, šapćem da tebe, ne probudim iz ovog dugog i lijepog sna.
Život je jednostavno ljubav!

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-105.htm#351

Pater eius est sol.....

2010-03-01T23:54:00.000-08:00

Pater eius est sol, mater eius est luna, tako počinje Tabula smaragdina. Sunce i Mjesec su roditelji evolucije, zemlje i vode, svjetla i topline. Danas često zaboravljamo sjedinjenje Lune i Helija, zaboravljamo to čudesno alkemijsko vjenčanje iz kojeg se rodio svijet i pričinja nam se da je svijet bezdušna mašina kojom je čovjek samo racionalno upravlja. Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se susreće u vječnim melodijama i u pjesmama.
Čovjek, čarobnjak, opsjenar, živi svoje iluzije, svoje apsurde sanja, čovjek to čudesno zrcalo svijeta dotaknut Sofijinim snom protkan krvotokom boga diše ritam i živi pokret tek probuđenog svijeta u kojem njegova duša eonima luta. To najfinije tkanje, tvar svemira utkana u srce veze još uvijek zlaćanu čipku života s ljubavljnom niti nedosanjanog sna.
Gdje počinje to veliko klupko iz kojeg, kao pahuljice snijega između niti dnevne svijetlosti,
izrastaju čvorovi sudbine, i kao nestašna djeca traže srce tog tvorca čudesnog sna.
Tko zna kuda nas nosi svileno tkanje, satkano tisućama čvorova sreće i tuge, ljepote i boli,
oplakano i opjevano. Tko zna kada i kako će svršiti čarobni let kroz eone, u kojem vremenu ćemo prestati tražiti put u blještavom krajoliku vječnoga božjega sna.
Hermetičari, nasljednici ideja Hermesa Trismegista, od Platona, preko Pika de Mirandole do Ficina, vjerovali su da je svjetlost božanski krvotok, a njihovi nasljednici, srednjovekovni alkemičari Paracelzus i Agripa od Netelshajma ili kasnije Mesmer i Kircher izvodili su prve eksperimente prilikom kojih su iskrile nove iskre i rađao se elektricitet. Benjamin Franklin, Luigi Galvani i grof Aleksandro Volta, pioniri otkrivanja i obuzdavanja famozne božanske energije, pretvoriše božju krv u nama u dohvatljivu svijetlost koja nam govori o ljubavi.

Vrijeme u oku promatrača

2010-02-27T00:55:00.000-08:00

Život ta vrteška iznikla iz dlanova drevnoga vrača, sakrivena u očima vječne vrtnje promatrača, apsolutno relativna igra dviju riječi, apsolutno relativna istina skrivena u vremena rijeci, u fontani svjetla, na svemirskoj cesti, u kupki pjenušavog zanosti veselja, u ponornicama punim tajnovitih želja. U treptaju oka krije se razdaljina koja srce draži, istina razotkrivena nepostojanom laži, osmijeh prijatelja, treptaj leptirovih krila što orkane osjećaja budi, pupoljak cvijeta što mirise prostor- vremenom širi, tračak svijetla što zaobilazi čvrsta tijela i brzinom svojom geometriju beskrajnoga neba mijenja. U tišini nutarnje dubine, u beskraju neznanja jedna zvjezda iskri i brzinom svoga svjetlosnoga smijera mijenja naša drevna vjerovanja, zakrivljuje prostor, zaustavlja vrijeme jer u brzini njenoj skrivena je tajna davnih uvjerenja. U beskraju beskrajnoga neba Einstein je naslutio relativnost apsolutne tvrdnje da prostor i vrijeme oduvijek i zauvijek postoje, da vjekuju u svom postojanju, da su nepobitni u svom nastajanju. Zagrlio je sunčev sjaj i osluhnuo simfoniju neba, tu čudesnu energiju iznjedrenu iz mase drevnog tijela, osjetio snagu tog svijetlosnoga zagrljaja i spoznao da svjetlost, ta lepršava čuvateljica našeg postojanja, na svom putu ka oku promatrača, stvara prostor- vrijeme, tu dimenziju snenu, tu čudesnu lakoću našeg postojanja.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm#271

Relativno i apsolutno

2010-02-27T00:06:00.001-08:00

Već sama pomisao na tvrdnju da neki ljudi, samo metaforično rečeno, žive u TMINI svoje svjesti, budi u meni uzbunu. Tada osjetim tugu, osjetim neopisivu bol u dubini duše i onda se pitam kako je moguće stihom i poetičnim izražajem optuživati čovjeka da je izgubljena duša u tmini univerzuma, kako je moguće da se iz jedne duše koja vjeruje u božansku snagu, iz duše koja luta beskrajem božjega sna i traži istinu među očima neba, iznjedri osuda jednoj drugoj duši. To onda više nije izričaj duše nego tvrdnja proizašla iz naučenog neznanja, tvrdnja koja dokazuje slijepu ustrajalost u nečemu što nema osnove ni u filozofiji ni u religiji ni u znanosti.
Čovjeka, to najvrednije biće univerzuma, čovjeka koji u svom postojanju nosi iskru stvoritelja, njega se optužuje da mu je važnije vanjsko nego unutarnje postojanje, razvlači ga se između apsolutnosti i relativnosti ne razmišljajući iz čega su ta dva pojma izrasla.
Neki pišu da je relativno tama, a apsolutno svjetlost, ne spoznavajući da je otac teorije relativiteta služeći se konstantom brzine širenja svjetlosti napisao formulu koja je promijenila svijet i naše postojanje u nama.
Apsolutnost zakona klasične fizike zrcali svijet onakav kakav mi doživljavamo u svojoj i njegovoj trodimenzionalnosti, a relativnost proizlazi iz prostor- vremena te čudesne dimenzije koju za sada tek misaono možemo spoznati.
Izađimo pod koplja dnevne svjetlosti, dozvolimo svjelosti, toj vječnoj čuvateljici naše duše, majci nad majkama, da svojim zagrljajem uistinu u nama probudi ljubav prema čovjeku, tu jedinu energiju koja u sebi ne nosi cvjetove zla i mržnje.
Budeći u sebi iskrice Einsteinovog sna mi uistinu uranjamo u svjetlosni zagrljaj u kojem živimo, tada osjećamo tu čudesnu dimenziju koju sami svojim titranjem u tom drevnom snu stvaramo.

Dok lutam virtualnim svijetom i čitam pjesme o paralenim univerzumima, o drugim galaksijama u kojima se susreću anđeoska bića, o zagljaju šuma, o vilinskom svijetu dobrote i snova osmijeh mi se širi iz srca i zaustavlja na licu. A kada u paralelnom univerzumu iste duše čitam o zloduhu u čovjeku tada se osmijeh gasi, obuzima me čudesan osjećaj kojeg se želim brzo osloboditi.

Tada se pitam tko sam ja da sudim, tko je uopće taj da si uzima za pravo da optužuje i sudi ljudskim dušama?
Djela, ti izvan tjelesni izražaji čovjekove svjesti, da o njima se može raspravljati, njih se smije stavljati na Kairosovu vagu, ali to nam još uvijek nedaje za pravo da sudimo o dušama, tom nedodirljivom entitetu ljudskog postojanja u bezvremenoj dimenziji božjeg sna.
Pa zar i pjesma puna negativnih osjećaja ne ukazuje na nepostojanost duše onoga koji ju je napisao?
Ostanimo u sebi samima, pišimo o sebi, a ne o drugima, pokušajmo uistinu u sebi osjetiti paralene univerzume, istražiti svoj unutarnji svemir, osjetiti svoje unutarnje svijetlo i njegovu vječnu igru sa sjenkama naše svijesti.

Ostanimo samo čovjek, jer čovjek u čovjeku voli čovjeka.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/

Struna nebeske harfe

2010-02-26T21:20:00.000-08:00

"Titranje superstruna je nešto kao genetski kod, otisak prsta svih čestica koje svojim daljnjim gibanjem stvaraju ono što smo mi i ono što još uvijek u svom neznanju nazivamo materijom." pomislih čitajući knjigu o vremenu.
Cijelo jedno stoljeće su znanstvenici pisali poeziju o ljudskom bitku, knjige su se gomilale na policama, Homo Tehnikus se izdigao i zavladao svijetom, prolazili smo faze demokracije, integracije i globalizacije, ali je u tom cijelom periodu čovjek u dubini svoje duše, iz straha od nevidljive moći koja je stvorila svijet, ostao vjeran kartezijanskom dualizmu i materiji koja je iz njega proizašla.Moj bjeg iz nametnutog mi vremena je, pokušaj istinske spoznaje novog znanja koje se gomila u novonastajućim teorijama, prihvaćanje tih novih paradigmi i u mom jednostavnom,običnom životu.U Zemlji Sunca, na vrhu svijeta uz simfonijiu univerzuma odživjeh najljepši ples mojih unutarnjih stanja, ali osjetih i snagu i ljepotu tuđih misli. Ne radeći ništa ja učinih sve. Vidjeh drvo spoznaje na kojem ne rastu jabuke, nego svi mogući plodovi ljudskih umova. U mojoj osjećajnoj Arkadiji tajnovitost raja pređe u ljepotu stvarnog postojanja. Znanje je tu oko mene samo ga treba znati prepoznati, udahnuti i prihvatiti, treba mu dozvoliti da postane dio mene same.Život, koji nisam naučila misliti, ostaje kaos pun pojedinosti i one onda svaka za sebe, igraju posebnu igru. Tek misleći život, počela sam osjećati njegovu ljepotu. Svi su se njegovi djelići stopili u prekrasnu istinu punu nijansi, čije su granice neprimjetljive. Tako misleći osjetih da je spoznaja organska, živuća cjelina iako je sastavljena od različitih grana. Drvo spoznaje raste i cvjeta ispreplićući svoje grane, uzdiže se prema suncu koje ga hrani i brani u isto vrijeme. U aleji, na izgled kamenih statua, osjetih izvor i tok i ušće svjesne spoznaje. Panta Rei na vratima vremena dobija svoje pravo značenje. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi.Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?
Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti.Vječnost je karusel mojih želja koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime. U njoj moj unutarnji sat otkucava ritmom mojih stanja, odbrojava moje vrijeme bez obzira na zakone u prirodi.

Kao što sam se kao dijete igrala sa prizmom i sunčanom svjetlosti tako sada pokušavam u tom spektru nepoznatih boja otkriti do sada ne objašnjenu snagu moje životne energije i otkriti izvor dimenzije njenog trajanja, sjediniti se sa svjetlosnom muzikom, postati uistina struna nebeske harfe i sudjelovati u stvaranju simfonije univerzuma.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html

Na jezeru sreće

2010-02-26T09:09:00.000-08:00

U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem kupano, srcem čuvano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota, na kojem stoluje duševna čistota, mjesto sa kojega se širi ljubavi vječne toplota. Uz jezero kristalnoga sjaja, vilinsko jezero smaragnoga sjaja, sjedi jedna žena snena, svjetlošću vječnosti obasjana, vjetrom trenutka milovana, sjedi nit boginja nit vila nit žena, treprava i snena trepravo lijepa, davnim uspomenama okrunjena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu frule legendarnog Pana, osmijehne se sjetno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, ljubavnu baladu koju je pjevušila u onom davnom vremenu poezije ruža i duševnog mira. Bila je tada djevojka vilinskoga glasa, a sada zvijezda na sjevernom nebu, zvijezda koja kao Ladarica prelijepoga stasa u Ivanjskoj noći silazi sa neba, svirkom svoje čarobne frule donosi sa sobom zvjezdani prah i kao u legendama drevnim čisti jezero sreće da u svitanjima iz njega ljubav u pohode ljudskim srcima kreće.
U jednoj Ivanjskoj noći je noći skitnica mjesec slušao svjetlosnu muziku njenog snoviđenja i prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio usnulog pastira darujuć mu izgled treperavog leptira. Treperava zvjezda i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme davnih snoviđenja. Iz sna u svitanju jednom, nad jezerom sreće, izroniše trepravi, lepršavi i sneni djevojka vilinskoga glasa i pastir leptrirastog stasa. Galija istakana od tkiva drevnih snova sada plovi oceanom ponovo probuđenih želja, jedri probuđena vjetrovima čežnje i sidri se u mirnoj luci na jezeru sreće iz kojeg samo ljubav u svakom svitanju ka njihovim srcima kreće.

Partija šaha iza zrcala svijesti

2010-02-26T06:38:00.000-08:00

U dalekoj zemlji, u snovima davnim, uđoh u čaroliju svijesti. Na velikom kristalnom stolu, trpezi od svjetla i sjene, čudesne staklene figure stoje i čekaju da počnu igrati igru zemaljskoga svijeta. Obukoh ih u odore iz vremena francuskoga kralja u odore drevnih mušketira. Sve one tako poredane stoje, smiješe mi se crno bijela bića kojima dodirom srca udahnula sam dušu punu hrabrosti, ljubavi i mira.
Svi za jednoga, jedan za sve, pijun do pijuna, crno bijela vojska, branioci snova, straža ideala što kriju se u tajnovitoj kuli, u hrabrosti vitezova tog crno bijelog stola, u kraljevima i kraljicama ova čudesne igre svijetla i sjene. Promatram igru punu znanja, ljubavi i vjerovanja, igru punu strasti, žudnje, igru te kraljevske garde koja o pobjedi sanja.

Tu iza zrcala svijesti ne postoji ruka koja mjenja pijunima mjesta, ne postoji sukob lažnih ideala, tu vjekuje ljubav koja pokreće ta mala bića i upućuje ih da iz uvjerenja iz povjerenja, iz samoopredjeljenja brane svaki svoga kralja. Tek treperavo svijetlo koje se igra sa sjenom, dokazuje da je ratova, borbi, mačevanja uvijek bilo, da se ta vječita igra svjetlosti i tmine zauvjek ponavlja, da je uvijek bilo pobjednika i onih koji gubiše bitke.
Gledam srcem tu, dušom zamišljenu, čudesnu predstavu na pozornici svijeta, osluškujem i čujem šta govore te hrabre duše, čujem uskovitlane misli snivanih legendarnih bića:
"Ova partija šaha traje već stoljećima, uvijek ista samo druga lica, opisana, opjevana, oslikana, skrivena u čudesne dječije bajke, legende o kraljevima i kraljicama, u mitove o bogovima i boginjama, utkana u Alicin svijet iz zrcala, zatvorena u stihovima ogorčenih i nesretnih duša, na koncu iznjedrena u mnogim dušama koje snivaju još nedosanjani san o ljubavi i konačnoj slobodi čovjekova srca, sjedinjenju svih srodnih srca. Jedan za sve svi za jednoga, mi koračamo iza kralja, branimo svoju čast, braneći njegov dobar glas."

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/bijela-golubica.html

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-45.htm#268

Jedna kratka smrt.

2010-02-25T23:00:00.000-08:00

San je, kaže se, jedna kratka smrt, smrt u kojoj duša bezgraničnost beskraja i vječnost beskonačnosti svojom snagom tka, san je kapljica u oceanu postojanja, kapljica u kojoj se početak i kraj, bez početka i kraja u svjetlosnom zagljaju duše ogledava. Ne znamo od kojih niti su satkani snovi, ne znamo tko u noćnim tišinama simfoniju našoj duši svira, ne znamo tko slaže boje u nijanse nepoznatih visina i tajnovitih dubina duše naše, ali znamo da u snoviđenjima našim duša živi i preživljava sve naše dnevne uspone i padove, znamo da nas uzdiže i spušta, da nam daruje krila, znamo da nas ona u tim trenutcima nesvijesti odvodi rijekom vremena u neka tek željena, samo naslućivana postojanja.
Kada tonemo u duboki san tada duša oblači halje satkane od pjene i lepršava kreće na svoj noćni bal, da u tajnovitim tišinama noći proživi još jednom protekli dan. U svom trepravom biću ona snena lebdi prostranstvima željene daljine, na obalama životnog oceana osluškuje šum valova spavajućeg srca i po taktovima njinim pleše svoj ponoćni menuet.
Koriandoli svih boja lepršaju kristalnom dvoranom punom svjetlosti krasne, pjenušava kupka sreće puni san, širi mirise jasne da utonemo u beskrajne daljine, da u svom snoviđenju vidimo svijetlost tišine, da umjesto u zvijezdama među krijesnicama potražimo svog života nedokućene istine.
U krošnjama prastarih platana, duša sa dušama zaspalih ptica razgovara, sa kapljicama zaostale kiše šapuće o poeziji vode, sa treperavim laticama ruža priča o nektaru mednom koji leptirima život znači, a nama to božansko piće nudi kao sanjani lijek protiv svih nesretnih stanja i svih proživljenih tuga.
Na jastuku mekom tad osmijeh se širi, strahovi se pretvaraju u okuse ljepote protekloga života, gnjezde se kao leptira roj u dubini srca i tada, umjesto krvi, tijelom vrije pjenušavo vino, nova snaga se rađa. Mala u bjelo odjevena dama je, kao medicus svojim čarobnim štapićem, svojim noćnim plesom dotaknula naša, nekada svjesno nespoznata duševna stanja i u snu probudila ratnicu svjetlosti u nama.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#254

Pejsaž snova.

2010-02-25T22:25:00.000-08:00

Tek u svjetlosnoj dimenziji snova, u zagrljaju uvijek novih snoviđenja naziremo svoje istinsko postojanje. Milujuju nas strune vremena, dodiruje ljepota tajanstvene melodije, čudesne simfonije izrasle iz vrela vječnosti. Osluškujem pjesmu vilinskoga glasa, gledam san, grlim to čudesno tkivo i tonem u tu čudesnu svemirsku nutrinu. Misao me kao velika bjela ptica, kao nebeski orao provlači kroz vrijeme, kroz tajnovite snoviđenja staze, kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme, na toj čudesnoj livadi izrastaju cvjetovi koji mirisima svojim cijelo tijelo maze. U pejsažu snova, krajolik se javlja, energetko polje moga postojanja, harfa od trepravih struna pod naletom sjećanja sklada simfoniju od lijepih uspomena. Srce tada svira odu životu i ljubavi, tijelo pleše nevidljivi ples sa bojama misaone prašine, igra se sa osjećaja svojih sjenom i u tom beskraju duševne tišine ono osjeća lakoću tjelesnog praha iz kojeg je snagom nekom tajnom satkano. Duša tijelo sjenkom unutarnjeg glasa grli, sa spletom nježnih sjenki u neki novi san hrli. San ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline, čudesna igra unutarnje dubine, treperavi ples tkiva našeg niti, vrelo snova, izvor, gnjezdo puno nježne topline iz kojeg uzdrhtala duša sreću pokušava iznjedriti.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-30.htm#253

Paralelni svemiri

2010-02-25T21:27:00.000-08:00

Dok lutamo pokrajnim putevima naše svijesti zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, u nama se zrcale duša i njena sjenka, naša dva često sebi potpuno nepoznate osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedna se smiješi druga tuguje, ponekada se nikada ne sretnu jer žive svaka u svom svijetu, ali se tu i tamo čuju kao eho, kao jeka, kao daleka svjetlosna muzika uma.
A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, duša se prepusti tajnovitim snagama unutarnjeg svemira, opijena nekim nepoznatim stanjima tad plovi po beskraju zvjezdanog neba predajući se strahovima i novome tjelesnome nemiru. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješćanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju svog unutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena svoju uzdrhtalu sjenku.To je ona luda, ono dijete malo zalutalo na paralelnoj pješćanoj stazi. Duša naša se tada osmjehuje zrcaljenju svome, riječi ne postoje za to čudesno stanje, samo drhtavo šaputavi romori dokazuju duše naše sanje. Zagrljaj iznenadni u beskraju straha, toplina u darovanoj spoznajnoj blizini, duša u misaonom labirintu Ariadninu nit pronalazi i kroz tijelo ljubavi šapat sjenci svojoj, našem paralenom svemiru s ljubavlju šalje. U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i nesvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica, tu susrećemo ponekad čudesnoga gosta koji onda opet nestaje u beskraju, u svemiru naših tajnovitih nemira.

http://misaoni-labirint.blogspot.com/2007/07/misaoni-labirint.html

Dva vuka u nama

2010-02-25T20:45:00.001-08:00

U nama samima postoje dva vuka, dobra vučica majka koja nas brani od uljeza u kristalni dvorac našeg postojanja i onaj vuk stranac koji stražari na portama srca, kao Kerber na ulazu u Had, zvijer koja nam brani ulaz u dubinu duše, koja mnogima onemogućava da spoznaju sami sebe, da prepoznaju svoje strahove, da im daju oblik, miris, okus i boju.
Tako oni neznaju tko su, s imenom na krštenju poklonjenim ostaju sebi bezimeni, anonimni i tako bezimeni lutaju životom i nisu svjesni nepoznavanja onog drugog dijela sebe, onog dijela svoje osobnosti koji se izgubio u njihovom nepostojanju.Oni ne traže u sebi to izgubljeno biće, nego ga ostavljaju samog u vječnoj tami svoga unutarnjeg Hada i tako nesretni ulaze u tuđe živote, rovare dušama, okrivljuju, osuđuju, napadaju, vrijeđaju. Hrane svog Kerbera strahovima, hrane ga osjećajem da su pokradeni, hrane ga željom za osvetom, hrane ga tugom i svoga opusjelog srca. Postanimo Orfej, uspavajmo ga melodijom duše, probudimo Psihu da ga otruje medenjacima srca, budimo Heraklit i izvedimo ga pod koplja dnevne svjetlosti jer tek u sukobu sa tom zvijeri u nama samima, tek kada joj samokritikom oduzmemo snagu možemo osjetiti kako je bespomoćno to čudesno biće u kojem su vječno sjedinjena stanja naše duše. Susretati se sa suprotnosti onoga što vjerujemo da jesmo, slušati glas istine u svakom trenutku postojanja, sukobljavati se s njom, ušutkavati njen bjes, brisati njene suze i onda biti sigurni da smo izabarali ljubav, da čujemo treperave šapate svoje duše i da smo se odlučili voljeti, da, odlučili prvo voljeti sebe, a onda predive oči boje sna u kojima se zrcali cijeli svijet.
Ljubav ta vječna energija, ljubav nas hrani i brani od nas samih, ljubav uspavljuje Kerbera u nama, ljubav mu oduzima moć. Tek kada u očima tuđim pronađemo sebe, kada se utopimo u pogledu dobrote tada osjećamo istinu života, tada Kerber nestaje ljepotom trenutka u kojem se uvijek sretni budimo.
U očima ljudskim se krije ljepota i dobrota srca, pogled govori puno više od izrečenoga, puno više od tek napisanog, oči su okna duše, zrcala snova, izdajice strahova, svjedoci lažnog života. U mom dugačkom životu naučih iz očiju čitati ljepotu duše, a osude napisane hladnoćom srca, osude tek tako nabacane, osude bez susreta pogleda, bez osjećaja stiska ruku, bez dodira koji ostavlja trag u srcu, te osude su za mene nevažeće i neznačajne, ostaju prazna slova na papiru, uzaludni pokušaji snježnih kraljica da nam zalede srca. Kada u očima tuđim naslutim nesigurnost, strah od života, tugu koja uspavljuje vučicu majku i budi zvijer u njma, tada im počnem pričati bajke o dobru i zlu, prisjećam ih na drevnu priču o starom Indijancu i njegovom unuku, pokušavam ih naučiti da će u njima živjeti tek onaj vuk kojeg hrane svojim srcem. Misao je treptajuća energija koja prelazi u osjećaj koji pamtimo, osjećaj kojim spoznajemo Kerbera, onog drugog vuka u sebi, vuka samotnjaka koji često stoji pred vratima duše. Misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, jedino nedodirljivo u nama tada postaje snaga održanja, snaga kojom ubijamo zvijer u sebi, ne dozvoljavamo joj da nas odvaja od izvora lakoće postojanja, od fontane svjetlosti, od vrela iz kojeg kao žuboravi potok sreće izvire samo ljubav.

http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html

Postoji li netko?

2010-02-25T19:37:00.000-08:00

Postoji li vječna borba između svjetla i tame u nama samima? Borba? Ružna riječ, kao što su i riječi žrtva i žrtvovanje ružne. Ovo nije, ne bi smio biti, svijet žrtvovanja. Mi smo uvijek u svijetlu, mi smo svijetlost, mi smo krijesnice koje čine beskrajni tepih našeg postojanja na plavoj planeti. Šapnuo mi je u jednom davnom snu Anđeo čuvar. Onaj tko se svijesno odluči za tamnu stranu životnoga puta, to nije žrtvovanje nego izbor, jer i u najudaljenijim kutovima tame postoji tračak svijetlosti koji tužna misao samo želi poreći, a ne uištiti.
Svijet nije nastao, on nastaje i traje u trenutku u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji. Svaki čovjek je mali univerzum u beskraju Božjeg sna. U njemu se kriju sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva. Spoznamo li to, odlučili smo se sunčanu stranu ulice našeg postojanja, to je trenutak konačnog buđenja u kojem osjećamo titranje super struna i čujemo simfoniju neba i pronalazimo odgovor na pitanje,
"Što je ljubav?"
Ljubav je živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne umire, ono traje u svom vječnom nastajanju.
Alain Fournier, 1886-1914, je u svom romanu "Veliki Mon" pisao o ljubavi, o snovima, o nesnalaženju mladosti u vremenu i prostoru. Svojim poetičnim romanom je potvrđivao da je ljubav zvijezda vodilja u svijet kreativnosti i ljepote izričaja, da postoji netko u očima dragim, u pogledu snenom, netko nevidljiv očima mojim, netko umu neznan, a srcu tako znan.
U našem misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja nas spaja sa zvijezdom pod kojom smo rođeni. Osluhnimo zvjezdani šapat, tada čujemo misao o postanku svijeta, o izvoru ljepote, o treptajima koji se šire sa te vrulje i postaju naše vijeme i naš prostor.
Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je čovjek i njegovo biće počeo uistinu zanimati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanosti o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju.
Sjedinjujem u sebi znanje i vjerovanje, mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru osjećajno- osjetilnog univerzuma iz kojeg izranja ljepotica postojanja, ljubav ogrnuta zlaćanim velom istine.
Čovjek je, često ne spoznajući to, u stalnoj vezi s univerzumom, sa izvorom iz kojeg je nastao. Pokušajmo, nije teško, osjetiti tu čudesnu iskru u sebi.
Čovjek i njegov emotivni um sjedinjeni energijom postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postaju most između znanosti, vjere i poezije i zajedno žive priču o početku svijeta, priču o ljubavi. Opjevane, opisane, oslikane Jakobove ljestve su nama samima, njima se uspinjemo do drva spoznaje, na njima susrećemo LJUBAV.
Zamišljam tu ljepoticu vječnog ljudskog sna, ogrnutu velom istine i u njenim očima naslućujem ono sveto biće koje je ljudskim očima nevidljivo. Lepršavo i zlatno, od ljepote stvoreno, čudesno biće, straža naših snova, života naših sjenka, srca naših čežnja.Vječna straža naših misli koja tugu bojama beskraja boji, a sretne osjećaje kao leptiriće broji.To sveto biće nevidljivo na portama srca stoji i šapuće nam o sreći, o onome što ponekad osjećati nismo smjeli ili često nismo htjeli. Taj čudesni sokol našega vida spremno tami odoru skida, svjetlosnim zagrljajem srca naša hrani i nježnošću svojom našu dušu brani. Očima nevidljiv, ali srcu znan, taj mali šareni patuljak, pokreće u duši svjetlosni vrtuljak.Vjerni vrtlar u renesansnom vrtu našeg postojanja njeguje fontanu iskrica sreće, svojim dahom grije tek procvalo cvijeće, zaljeva ga potokom života od snova tkanim i žuborom simfonije neba skladanim. Postoji netko našim očima nevidljiv, ali duši kristalno jasan, netko prozirnih krila i zlaćane kose, netko srcu ipak nečujno glasan?
Da li je to uistinu Anđeo ljubavi, pitam sebe i vas. Postoji li uistinu netko očima nevidlji, ali ljubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, a tek dušom spoznatljiv?

http://misaoni-labirint.blogspot.com/

Ona, samo pustolov pred vratima sna

2010-02-24T23:21:00.000-08:00

Dok sunce tone u ocean samsare i miluje tminu predvečerja, polako se uzdiže luna pa skidajući svoju košulju zlatnu izranja kristalna i jasna poklanjajući tmurnome nebu ljepotu osmjeha. Tajnovita žena sjedi na obali noći i promatra taj čudesni zagrljaj svjetla i sjene tu nebesku ljepotu, okrunjenu dodirom dana i noći. Osjeti želju i u treptaju srca vidje dodir Selene i Helija, ljubavni ples,igru svijetla i sjene nebom razasutu. Samo trenutak beskrajne sreće vječnu ljubav pred dvorima sna. Velika svjetleća kugla kotač u kojem vjekuje život nestaje u tajnovitom beskraju, a Luna, ljepotica noći, tajna sunčava ljubavnica se ogleda u jezeru, za ženu nedohvatne sreće. Žena stoji snena na obali noći i gleda kako ljubav presvalaći haljinu i srebrena odlazi nebom, pružajući ruke svitanju.Izgubljena u kotaču života tajnovita žena je zavoljela san u koji nije mogla ućivoljela je te čudesne zagrljaje neba, Ljubav i njenu nedohvatnu ljepotu koja joj srce ranjava i slijedi iz noći u noć, a jutrom je napušta.Do sljedećeg sutona! vikala je nebu dok se rađao dan i polako spuštala luna oblaćeći košulju bijelu, nestajući pod kopljima dnevne svijetlosti, krijući se od života suncem obasjanim. LJUBAV, ta ljepotica noći, sunčeva nevjerna ljubavnica lebdeći na Pegazu noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama.Žena, vječni pustolov pred dvorima sna sa žudnjom u srcu čeka sutone, da ponovo vidi zagrljaj Selene i Helija tu nedohvatnu, uvijek ponavljajuću Ljubav neba, da vidi kako Helio napušta rumenu tminu predvečerja, a Selena ljubavlju osvijetljena prostire za nju svoju ljubičastu kosu, pružajući ruke svitanju. Žena čezne za sutonom, sa željom da još samo jednom, pa još jednom, vidi kako ljubav za nju oblači svoju srebrenu haljinu. Čekala je, nježna i snena, pružala svoje ruke u prazninu dok se Selena uzdizala na svojoj, ženi, nedohvatnoj putanji. U jednom ljubičastom sutonu žena, do tog trena samo pustolov pred vratima sna, pruži ruke, pomilova krilatog konja i odjaha u svoj san.

http://dinaja.blog.hr/2008/08/index.html#dan7

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#225

Muzika vremena, trenutak rađanja ritma.

2010-02-24T22:47:00.001-08:00

Platonija je bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi naše vrijeme. Nalazi se u kugli našeg postojanja i izgleda kao mnogodimenzionalna piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu naše svijesti najsitnije strune plešu svoje nijemo kolo i skladaju ritam života, svjetlosnu muziku našeg postojanja. Poslušajmo kako izvire vrijeme iz našeg bezvremenskog svijeta.
Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog vremena. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život i ja čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenutci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni.
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu mojih ćelija.
Gluho kolo me ponese u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja čujem smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice sazananja, ušla u još neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka moje krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako moje srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku mojih misli osjećam kako se u meni budi ritam.

http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/trenutak-radanja-ritma.html

Srcem srcu

2010-02-24T22:08:00.001-08:00

Podigni svoja nevidljiva jedra ti galijo puna skrivenog blaga i kreni u ljepotu treperavo modra, zaplovi oceanom zvjezdanog traga, uplovi u luku čudesnog sjaja, u ljepotu jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja. Vjetar je ovaj nečujno snažan, snažno nježan,nježno sjetan. Podigni sidro iz sretnih njedara, povedi me valovitim morem, mene lutalicu i vječnog sanjara. Povedi me jutros u tek naslućene daljine, među tužne i nesretne sudbine, budimo jutros vrtlog putovanja, otrgnimo sve ljude sretne iz zagrljaja životne miline, da sretni nesretnima darujemo vječnu ljepotu naših sanja.
Srcem srcu jutros šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. suzama neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera što izgubljenu sreću traže, bisere koji u školjkama dobrote na obalama tvoje vječne straže snivaju buđenje tvoje ljepote. Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju onima što otrovani tuđim strahovima od sebe samih izgubljeni, pučinom životom nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju. Srce, ti čudesna galijo ljudske dobrote usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu trulih plodova, voda u toj suncem isušivanoj Sahari, žeteoc žetvi neizživljenih izazova srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#222

Pismo od zvjezdanih slova

2010-02-24T09:16:00.000-08:00

U svitanju jednom na oknu duše začuh kucanje, anđeo bez krila donio je pismo, ispisano zvjezdanim slovima nebeskoga sjaja.Vjetar ga je donilo na krilima snova i ostavio na stolu među brojnim crtežima kojim poželjeh anđela mog dragog nacrtati bez krila. Miris cvijetnog sna se širio dušom, a sa jezera sreće je dolazio anđeosko- vilinski poj.
Anđeosko pismo, pismo anđela čuvara, branioca mojih djetinjih snova, sretan u ovom buđenju osjetih njegov zov. Simfonija sna, čarolija izrasla iz stiha što se krije u snenoj mi duši, liječi tuge obalcima iz kojih nektar neba kristalima sreće moju budnost snatri. Zvjezdana se slova iskre dušom mojom, iskre kroz koprene oko srca iznjedrene i trepere zvjezdanim sjajem, putevima neba, mostom kojim anđeo moj dragi ka vječnosti zove. Nevidljiv, neznan gost snova mojih, taj netko u srcu se krije, anđelom ga zovem, anđelom što svako jutro pismo snova ispisano slovima od zvijezda u moju dušu šalje i ostavlja znamen ljepote, dobrote i toplote u jutrenju zlatnom na hridi moga oceana djetinjih snova.

http://requiem-ljubavi.blogspot.com/2007/11/u-jaslicam-prostim.html

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#220

Zagrljaj bezvremenosti i trenutka

2010-02-24T08:22:00.001-08:00

U dubini vremena, na vrulji ponornice i valovima srca, na zlaćanim zrncima žala moje duše osjećam izričaj ljubavi. Uspomene izviru iz tajnovitog oceana podsvijesti, trepravi leptirići se roje oko čudesnih cvjetova koji niću sjećanjima. Zlatno sunce iskri ljepotu ovog davno nacrtanog zagrljaja, osjećam ga kao nježno milovanje kista umjetnikove ruke. Kapljica vremena se zrcali u zakrivljenosti prostora i svjetlom mi najavljuje rađanje ovog sretnog buđenja u treptaju ljepote.
Secesija snova, oslobađanje lakoće postojanja, ljubav naslikana vremenom u kojem je vrijeme uronilo u naša srca i ostavilo znak vječnosti u njima. U sjenki duše blješti baklja, ona davna iskra koja je najavila ovaj vječni svjetlosni zagrljaj u pjenušavoj kupki radosti. U ovom treptaju oka otkrivam simbole nepostojanja i pretvaram ich u pečate koje ću nositi na srcu kao znak ljubavi, kao znak priznavanja Erosa u vremenu prije moga vremena. Slike, ti čudesni stražari vremena, čuvari trenutka svijesti ne dozvoljavaju zaboravu da zamagli njihovo postojanje, ne dozvoljavaju vremenu da prođe bez tragova u trenutku ponovnog susreta sa secesijom koju nosimo svi u srcima.
Zagrljaj, slika svjetlosne dimenzije sjedinjenja ljubavi i života, zagrljaj taj predivni dokaz vremena u kojem je ljubav izašla iz viktorijanskih salona pod koplja dnevne svjetlosti i postala istinski doživljaj trajanja u trenutku, u kapljici vode velike rijeke bez povratka.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#219

Osmi dan iliti igra sa mojrama

2010-02-24T03:29:00.001-08:00

Tri sestre starice, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučivale su o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza po drevnom mitu predu nit života,
Atropa je prekida. Našla sam se na granici između života i smrti, sudjelovala sam u sukobu fizike i kemije otkud je proizašlo alkemijsko vjenčanje tuge i sreće.
Da to je bio sedmi dan nastajanja svijeta iz buketa uzdrhtalog srca i zlaćane niti što su ih plele tri Mojre. Bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina krvi uzburkane izljevima bijesa neba i blagosti jednog uzdrahtalog srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju ogrnutim strahom i zavijanjem vukova na orkanskim visovima moje duše. Stajala sam na hridi vječnosti i tražila oči neba u tmini trenutka koji nikako nije prolazio. Nisam se usudila zatvoriti oči jer sam iza sklopljenih trepavica ulazila u ogromne prostore nekog nepoznatog svijeta, koračala sam Hopperovim slikama tog statičnog vremena i besmislenog života.
Vrijeme je visilo iznad mene kao Salomin sedmi veo koji je skrivao lice prolaznosti
i čekao da nekom crkvenom tornju otkuca podne zadnjega dana u toj maloj vječnosti. Nije bilo pokreta kroz vrijeme, ono je protjecalo izvan mene ostavljajući trag samo u urlanju vjetra na liticama trenutaka. Razgovarala sam sa suđenicama, a one su se skrivale u nepreglednim prostranstvima slika što su visile na drvetu spoznaje kao zabranjeno voće i upozoravale me da stojim na vratima njegova života i da samo jedan krivi pokret može uzburkati već uzburkanu sudbinu, probuditi uspavanu Atropu i da osmo jutro nikada ne svane. Ljubav je pružila svoje nježne rukenad moje nepostojanje i ja začuh glas sa početka priče:
"Neka bude svjetlo" i u svitanju osmoga dana vidjeh ponovo samo Sunce.

http://www.webstilus.net/content/view/10049/65/

Ljubičasti san

2010-02-24T00:50:00.001-08:00

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, onda ćeš saznati od kuda dolazi ljepota i dali je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti. Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru. Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno. Ili joj se to samo činilo? Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica, razmrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna. Smije li dotaknut stare snove? Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati? Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna. Žena zagrli vjetar i osjeti širinu ljepote i sve tajne svijeta kao nježnost boje, kao miris lavande kao vječnu istinu u u ljepoti sna. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova lavandino polje, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Želja se prosu opustjelim srcem Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san. Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu, ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#204

Zagrli me snovima

2010-02-23T05:45:00.001-08:00

Zagrli me svilenim velom naših vječnih snova. Ti koji znaš koliko duboko uranja iskra tvoga bića u zjene moga srca, koliko je snažana vatra u vulkanu duše iz kojeg lava divnih uspomena još uvijek suklja. Da, dragi moj pjesniče, ja sam ona koju tvoje svjetlo smiješta u Orionovo sazviježđe, da, ja sam ona ladarica koja je pjevala sonatu o ljubavi, ona djevojka koju su vile jedne ivanjske noći povele sa sobom na vilinsko jezero koje se krije na vrhu svijeta u srebru mjeseca lutalice, da ja sam ona koja sklada mjesečevu sonatu u tvojim samotnim noćima. Zagrli me snovima u kojima živi samo ljubav, vječna vatra sa ognjišta na kojem smo djelili prve besmrtnosti vjerovanja. Zagrli me dlanovima, dodirni moje usne usnama čiji okus još uvijek blješti u sjećanjima, usnama koje mirišu na ukradene trešnje iz susjedovog vrta, vrta u kojem smo slušali tišinu i dočekivali rađanje sunca na našem zajedničkom nebu. Zagrli me sjećanjima svojim, dok ja uspavana na ležaju od maslinova drveta čekam da se vratiš na pješćani žal na kojem smo gledali kako iz sedefaste školjke izrastaju biseri i slažu nisku sretnih trenutaka koju još uvijek nosim oko srca spletenu.
http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#204

Svjetlosna planina

2010-02-22T22:00:00.001-08:00

U dubini mene blješti suncem obasjana tajnovita svjetlosna planina, podrhtava unutarnjim nemirom, iz nje izvire životna milina, širi se mojim malim svemirom. Na padinama njenim rastu mnoge još neizgovorene riječi, iskre misli kao kristalni cvjetovi, lepršaju osjećaji svilenkasih krila i prenose miris nektara u zagrljaj svjesnosti koja zauvijek moje srce liječi.

Blješti koh- i- nor podno moga neba, pruža zrake svoje, taj tihi šapat svjetlosti duša moja treba da se zvuci sonate od ljubavi kao iskre sreće u mom srcu roje. U toj čudesnoj predstavi na planini svjetlosti vidim svoje biće, vidim sjenku duše moje kako lepršava hoda po sunčanoj stazi, vidim kako postaje junakinja one drevne priče o čarobnog dijamanta snazi.
Iz nutrine svjetlosne planine jedan mali potok žuboravo teče, slijeva se u kristalni slap,
snagom svojom svako nepostojanje sreće niječe i dokazuje da svu vrijednost svijeta u sebi nosi i najmanja svjetlucava kap. Duše moje sjenka sa svjetlosnim dijademom u kosi na vrhu svjetlosne planine stoji u dugine boje se oblači i sve moje tuge i nesretna stanja u zaborav odnosi.
U svjetlosnom zagljaju, na vrhu planine svjetlosti, širi se treprava tišina, duše moje mir i slijeva se svjetlosnim vodopadom u sve što još srcem nije izrečeno, ulijeva se rijeku vremena, smiruje svaki u srcu nagomilan vir i ja osjećam da je moje uzdrahtalo biće zauvijek od tuge i žalosti, od nesretnih stanja izlječeno.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44-15.htm#215

Koh- i- Nor u nama.

2010-02-22T10:01:00.000-08:00

"Onaj koji posjeduje ovaj dijamant posjedovat će i svijet, ali će spoznati i sve njegove nedaće. Samo Bog ili žena mogu ga nekažnjeno nositi." upozorava Hindu poslovica na ovaj dijamant.
Nazvan je po izrečenom uskhičenju perzijskog šahu Nadira,"Koh-i-Nor" što na perzijskom znači "planina svjetlosti". Možda je kako legenda kaže taj dijamant uklet, ali njegova vrijednost je neprocijenjiva, danas se nalazi u kruni Engleskog dvora, koja će poslije smrti Kraljice majke biti izložena u Toweru, a to dokazuje da legenda još uvijek živi.

Susrećem je često u snovima, nju dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, vidjeg oči kristala, osluhnuh šapat kristala, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.
Tu stoluje, tu vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica sa Kohinorom u svojoj kosi, čarobnjakinja koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti. Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, svjetlosnu muziku iz koje izrasta poljubac sna i jave.

Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života. Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da predugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove, da nas oslobodi od lažno stvorenih kristala, kristalima u kojima vlada tamna energija iz koje izrasta i tamna materija bez oznaka energije, one stvaralačke energije iz koje su drevni kristali izrasli, pravi, dragogocjeni kristali, SAFIR, SMARAGD, RUBIN i čudesni DIJAMANT KOHINOOR.

Osjetih bujanje lažnoga kristala u sebi, dijagnoza safiritis, a to je bolest slična cistitisu, nefritisu, laringitisu i najstrašnijem meningitisu, upala izvornog tkiva, tkiva iz kojeg kada je uistinu zdravo izrasta kristalna snaga našeg postojanja u kristalnoj dinamici našega života.
Susretoh se sa lažnim plavićastim draguljem u sebi, bijah u odajama znalaca koji procjenjuju vrijednost tog kristalnoga sjaja, i oni mi rekoše da safiritis nije bolest nego sindrom moje duše, dragulji izrasli iz umjetnim putem stvorenih procesa, procesa bez svjetlosti drevne, procesa bez drevnoga znanja, procesa koji služe tek nagomilavanju materije bez svjetlosti i duše nemaju nikavu vrijednost u svijetu istinskih vrijednosti, ne spadaju čak ni u područje patologije nego u područje psihologije.
Kako se izliječiti od tog sindroma?
Znalci mi šapuću, doživimo prirodu u sebi, osjetimo njene zakone, njeno smirenje u trenutku stvaralaštva, njeno smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav uistinu rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja, okupajmo se u kristalnoj vodi sa Kastalskog izvora, dozvolimo muzama da nas dotaknu svojim nježnim dlanovima i tada će se u nama poćeti stvarati kristali istinskoga sjaja izrastati do Kohinora u našoj duši, do neprocijenjive vrijednosti, do vječne svijetlosti koja će nas voditi putevima života, biti vječno svjetlo na kraju tunela u koji ponekada zalutamo.
Progledajmo srcem, osluhnimo srcem, jer to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini srca šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dragulja, te čudesne dijamantne carice, čudesne vladarice našeg vremena, carice koja nas pretvara u istinske kristale, u dragulje koji se onda razmnažaju, snagom ljubavi, lepršanjem leptirovih krila, cvjetanjem nebeskoga cvijeća u nama samima.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/

Naš unutarnji svijet

2010-02-22T05:54:00.000-08:00

Šutljiva sova u zagrljaju tmine dušu moju mami, svojim tihim hukom me poziva na putovanje legendama, šapuće mi zaroni svoju znatiželju, utopi svoje čuđenje u antičkim mitovima. U šapatu njenom istina se krije, razmišljam o Olimpu drevnom, o Panteonu iz bajki, o izvoru vječnog svjetla, o mudrosti staroj i osjećam kako se sjedinjujem sa Atenom i Minervom slavnom i kako se moja duša očima čudesne ptice mojim očima sretno smije.
Potiho da ne čuje nitko, mudra sova signal svoj mi šalje, grli me istinama, gnjezdi se u glavi, huk njen širi se tijelom kao nektar, bajkoviti božanski melem, sveto ulje prozračno i pitko, ulje koje moju svijesti oblači u mudrosti halje.
Tada zaiskri unutarnji nebeski svod, stvaraju se boje duginoga sklada, ulazim u znanja svjetlosni brod, tajnovitu galiju stvorenu od starih bajki, pročitanih priča koja se sidri u mislima novih znanstvenika, jedri oceanom vječnoga znanja, ta stara mudrost na izvoru svijesti ostaje uvijek mlada.
Onda osluškujem tišinu što se kao prekrasna ptica velikih očiju i tajanstvenog glasa ugnjezdila u mojoj svijesti, osjećam kako se misli igraju sa spoznajom u glavi, osjećam blizinu tog nedohvatnog svijeta, mirisi maslinika me prisjećaju na uvalu djetinjstva i ja osjećam da ponekad živim u nestvarnoj javi. Iz dubine duše dopire do mene novih saznanja jasni ton, vidim igru svjetlosti i sjene, dok iz srca dopire zadovoljnih otkucaja zvon.
Dodiruje me nepostojan tračak unutanje duge, a u spektru boja sjećanja mojih još uvijek sjedi mudra sova, pogledom svojim hvata misli u mrežu od trepravih niti i najavljuje još jednu spoznajnu slavu, još jednu berbu u masliniku snova, još jedan bal u zagrljaju snova.
U tom unutarnjem svijetu, svijetu punom sjenki satkanih od sjećanja, uspomena i znanja mirno sjedi ptica, znak drevne Atene, simbol čudnovate Minerve, čuvateljica hrama knjiga i maslinika mojih pradjedova i daruje mi lakoću vjerovanja u spoznaju izniklu sa izvora drevnih davno ispričanih priča.

http://jutro-poezije.forumotion.com/pjesme-f6/bezvremeno-putovanje-vremenom-by-artemida-t44.htm#191

Antropologija na malo drugačiji način

2010-02-21T20:34:00.001-08:00

Čovjek je rođenjem nježan i krhak, lijep i čist, kose svilene i orošene kao latice tek procvale majske ruže, ruku sličnih plavom nagovještaju zore, s nogama od ljiljana koji njegovo aristokratsko mjesto u beskraju svemira potvrđuju, jer čovjek je rođen slobodan.

U univerzumu svijetlosti on postaje prostor svjetla, duša svijetla, tijelo svijetla, zvuk svijetla, boja svijetla. I zauvjek ostaje beskrajni krajolik svjetla, čudesni pejsaž svijetla, panorama svijetla.

Čovjek je rođenjem blistavo jasan i zračeći, proziran i mnogobojan, neomeđen dimenzijama, rođen u mnogodimenzionalnosti, on svjetluca neprekidno u vječnom pokretu, vječnoj simfoniji svjetlosti i boja.

Čovjek ta čudesna oaza u beskraju svemira, fatamorgana na ravnicama žeđi, iskra u globalizaciji spoznaje, zagrljaj boja u vječnom spektrumu duginih boja, svijetlo u svjetlosnom zagrljaju neba.

Duga taj biblijski most između neba i zemlje, veza između Boga i čovjeka, potvrda drevnog vjerovanja, drevna spoznaja, drevno dokazivanje stvarnih odlika čovjekova postojanja u univerzumu, njegova sudjelovanja u univerzumu svijetlosti. Iz duginog spektra rođen, čovjek svojim svijesnim postojanjem u vječnom svjetlosnom zagrljaju dokazuje sobom i u sebi postojanje uverzuma boja, prostor plavo svjetlo, vrijeme ljubičasto svijetlo, voda bijelo svijetlo, zemlja žuto svijetlo, vatra crveno svijetlo, vjetar zeleno svijetlo.

Treperavo svijetlo izraslo iz izvora svijetlosti nad svjetlima, svojom refleksijom u susretu sa bezživotnom materijom i bezvremenom svijesti od početaka svijeta piše poeziju o čovjekovom postojanju u univerzumu.

Samo istinsko znanje nas može uvesti u spoznaju tih zakona i onda možemo osjetiti doživljaj izrastanja i sudjelovanja u širenju svijetlosti i uistinu osjetiti da smo tek zrnce zvjezdane prašine, tek zrnce pjeska velike Sahare, tek kapljica vode u oceanu sna, tek dašak vjetra u zagrljaju beskraja, tek iskrica vječnoj vatri života, da smo slobodni rođeni i da smo zauvijek SLOBODNI.

Čovjek, ja, ti, ona on, mi, svatko od nas živi u svitanju, u zenitu, u sutonu, u suzama neba i bljeskanju munje i gromovima neba, zagrljaju svjetlosti i zvuka, vatre i vode, pjeska i pjene.

Čovjek, to čudesno zrnce zvjezdane prašine, je jedino zrnce koje je u evoluciji dobilo svijest i mogućnost spoznaje te vječne svjetlosne simfonije života i svijesnog sudjelovanja u njenom trajanju.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/o-srei-i-ljudima.html

Simfonija šume

2010-02-21T02:17:00.001-08:00

U zagrljaju šume, vidjeh malu srnu kako budna sanja, začuh tihi romor vilinskoga glasa, zaustavih se na stazi od mekanog lišća, zastadoh da umjesto koraka svojih slušam molitvu prastarog, ali još uvijek živućeg drveća. Čarolija tog svjetlosnog glasa zaustavi misli u njihovom letu i ja osluhnuh željenu tišinu u tom tajnovitom vilinskom svijetu. Stojim pod sjenkom duše ove snene, miluje me nježni miris njenih tek procvijetalih grana i svu grubost vanjskoga života zagrljajem svojim, svojim milovanjem u meni, u trenutku ovom, zauvijek slama.
Ne lomite mi grane, šapće duša tiho, uživajte u svježini moga starog daha, neka lišće moje za vas vjetrom sonatu o život sklada, da nikada ne zaboravite postelju iz koje ste se svijesni spustili se grana i krenuli u svoj život sneni.
U vilinskom glasu prelamaju se boje, svijetlost svojim spektrom dodiruje sva moja osjetila, ulazi pod kožu budi nova znanja, potvrđuje davna vjerovanja.

Kao u nekoj davno pročitanoj bajci, snagom duše tek probuđene šume, potok jedan mali životom žubori i u sličnim tonovima glasa šumske vile sjedinjuje se svojom melodijom u sviranje tog orkestra drevnog. Iz daljine navire pjesma jedna davna, umilni glas mladoga pastira ptičijim cvrkutom o svojoj ljubavi sanja.
I cijela šuma ječi od frule, moja me draga ne čuje, prepoznajem stih ljubavne balade i osjećam da čuvarica šuma tim pjevom sve one pozdravlja koji zaboraviše da je ljubav čudesna energija koja se u ljubavi prema svakom djeliću prirode očituje.
U bistroj vodi na izvoru života zrcali se slika kristalnoga sjaja, to duša lijepoga mladića istinom istinu o ljubavi progovara.
Gledam tu čudesnu prirodnu ljepotu, osluškujem simfoniju o šumskome životu, stojeći na njenoj od uvelog lišća i svjetlosti snene mekanoj stazi dozvoljavam energiji toga drevnog bića da mi dušu mazi, da me u svom zagrljaju probudi iz zaborava i ojača u meni želju i spoznaju za istinom o tajnovitoj energiji koja simfoniju života sklada, o neuništivoj ljubavnoj snazi.

San na vilinskom jezeru

2010-02-21T00:16:00.000-08:00

Sjedila sam na obali vilinskog jezera i promatrala kako se rađaju boje mojih ljubičastih snova.

"Pegaz, čudesni nebeski vranac je tvorac vilinskog jezera, onaj tko jaše na njemu je izabran i određen sudbinom da živi snove jer nad njim bdije dobra vila." začuh glas vjetra u treptajima svjetlosti i boja. Iz daleka se čula svirka već davno zaboravljene, trstenice .

"To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.Vile prestadoše tkati dan osluškujući taj ljubavni zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala.
Iznenada se pred našim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz. Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi.Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Vile se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu. "Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama.""Hoću li je ikada više vidjeti?""Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama."Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio. Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova i nebeskog beskraja.
Kada bi se začula melodija, oluja bi prestajala, vjetar bi umuknuo, stada bi se smirila. Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred mojim očima se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Prelijepa pastirica, vila ljubavi, zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=14010

Plava šumska vila iz mojih davnih snova.

2010-02-20T22:25:00.001-08:00

U zagrljaju prastarih platana, u krošnjama što vjetrom serenadu životu skladaju živi jedna čudnovata lepršava žena, duša šuma, vladarica vjetra, čuvarica hrama u kojem se na žrtveniku svaki dan novi život rađa. Lice joj je kapljicama rose umivano, laticama plavoga cvijeća obrisano, svjetlošću vječnom obasjano, tijelo njeno prozirno i stvarno od gorskih kristala je satkano. Ta čudesna lepršava žena u svom biću krije tisućljetnu tajnu, tajnu još ne otkrivenu, tajnu tek u cvrkutu ptica, u žuboru vode, u romoru kiše, u šuštanju lišća, u sunčevom sjaju naslućenu. Šumska vila, dobra duša ovozemaljskog života, u šumama živi i dodirima svojim, milovanjem svoga vilinskoga daha pluća svijeta puni uvijek novom snagom iskrićavog praha.

http://sto-je-zivot.blogspot.com/2008/01/univerzum-umno-osjetilno-osjeajnog-u.html

Svjetlosna muzika snova.

2010-02-20T07:19:00.000-08:00

Priznam, još uvijek neznam što je materija iz koje su satkani snovi koje budna sanjam, ne znam što je materija mojih misli i nisam sigurna dali uistinu svojim postojanjem nešto predstavljam u ovoj beskrajnoj mikroskopskoj panorami univerzuma. Erupcija boja u kojima se zrcali višeprotežnost svjesti, me uvodi u zemlju čudesa, otvara mi vrata svijeta gdje susrećem božanstva iz prošlosti i tada mi postaje jasno da smo mi otkrivajući uvijek nove zakone prirode svoje vjerovanje sveli samo na ono materijalno, našim vanjskim spoznatljivo i zaustavili se na Demokritovoj "mračnoj spoznaji."
Ulazeći u svijet "istinske spoznaje" spoznala sam da na granici između relativiteta i kvanta nastaje nova geometrija kojom sam uspjela prodrijeti u božansku misao i spoznati stvarnost iza dogogodišnje iluzije o njoj. Panteon iz bajki je sada sastajalište znanosti, mjesto sa slobodnim ulazom. Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena me uvodi u stoljeće koje će tek doći. Beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postadoše za mene dohvatljivi Arhipelag. Kao što je bilo prije početka, kada je svijest bila jedini znak života, ovdje stoluje ujedinjeni um i govori jezikom koji sam ranije sretala na jutrima poezije.

Ovako zanesena u istinitost svijeta ideja sjetih se starog profesora koji je u svom zanosu pričao o poeziji čestica iz kojih je izrastao svijet i mi u njemu. Njegove blage oči iza debelih naočala, zrcalo duše koja je više vremena provela čitajući nego spavajući, su se zatvarale kada je govorio o beskraju satkanom od sitnih treperujućih končića.

"Kada zatvorim oči ja čujem tonove sna. Vjerujte mi djeco univerzum sanjajući stvara najljepšu simfoniju koju čuju tek rijetki."
Mi smo se poskrivečki smijuljili i jedva čekali da zvono najavi kraj sata fizike. Stari profesor je umro kada smo se već razišli u razne živote i dotakli nove istine. Na njegovom sprovodu smo pognutih glava slušali tišinu. Najhrabriji je stao kraj otvorenog groba i tihim glasom se oprosto od čovjeka koji nas je istinski volio.

"Dragi profesore, mi danas još uvijek neznamo onoliko koliko ste vi onda znali. Na pozornici svjetske znanosti se pale nova svjetla, danas mi čujemo tonove sna koje ste vi slušali, mi to danas nazivamo vječni ples stringsa, treprenje struna nebeske harfe i vjerujemo da njihovo gibanje stvara najsuptiliniju simfoniju univerzuma. Ta nečujna, ali svjesno spoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli."

Misli postaju vidljive. Skrivene dimenzije, o kojima smo u prošlom stoljeću čitali, odjednom ispuniše moje postojanje.Tu na strunama svijesti, daleko od stvarnosti iz koje sam izašla, susrećem jednu novu meni bližu istinu. Strune trepere i ja lutam vremenom i osluškujući čujem nastajanje prostora oko sebe. Možda je to pjesma Sirena koje su odvlačile mornare u daleka nepoznata mora, ona ista muzika koju je slušao Odisej na svom dugogodišnjem putovanju ili je to san koji je slušao naš stari profesor.
"Materija nije čvrsta, ona pleše svoj unutarnji ples ritmom svojih niti i komponira svoje postojanje. Demokrit je u svom vremenu najsitnije čestice materije nazvao atom, nedjeljiv i tako ukazao na postojanje mikrosvijeta i energije koja ga pokreće." pokušavao je stari profesor probuditi u nama ljubav prema kraljici znanosti.
Ja tek danas u ovoj novoj stvarnosti osjećam ono što mi je onda bilo užasno daleko. Sjećajući se njegovih rečenica osjećam njegovu blizinu i čujem više od onoga što je on onda mogao reči. Superstruna je "atom" iz kojeg proizlazi svijet, ona je najmanja lutkica u ruskoj babuški, ona je osnova naših misli i snova. Njihovo nezaustavljivo gibanje, ritam njihovog treperenja je melodija naše svijesti, koja se spaja s Anima mundi i sklada simfoniju univerzuma. Materija postaje shvatljiva tek kroz razmišljanje o njoj i eksperimentiranje s njom. Ovaj novi svijet, u koji me je dovela energija oslobođena spoznajom elegancije prirodnih zakona, je univerzum sličan velikoj harfi čije strune pod dodirima vjetra pjevaju himnu čovjekovom postojanju.

"Bez čovjeka bi univerzum bio zatvoren sam u sebe i neotkriven. Njihovo zajedništvo stvara uvijek nove kompozicije postojanja, nove ode životu koji nastaje njihovom vječnom indukcijom." profesor je volio čovjeka u nama i želio nam svojim poetskim načinom otkriti tek načete istine.

"Titranje superstruna je nešto kao genetski kod, otisak prsta svih čestica koje svojim daljnjim gibanjem stvaraju ono što smo mi i ono što nazivamo materijom." pomislih "Dragi dobri stari učitelju kako si ti to sve već onda osjećao?"

Cijelo jedno stoljeće su znanstvenici pisali poeziju o ljudskom bitku, knjige su se gomilale na policama, Homo Tehnikus se izdigao i zavladao svijetom, prolazili smo faze demokracije, integracije i globalizacije, ali je u tom cijelom periodu čovjek u dubini svoje duše, iz straha od nevidljive moći koja je stvorila svijet, ostao vjeran kartezijanskom dualizmu i materiji koja je iz njega proizašla.

Danas sretna u slušam svjetlosnu muziku svojih snova sjedinjujem je sa simfonijom univerzuma i zahvaljujem dragom, starom profesoru, zahvaljujem mu jer nas je naučio osjetiti treperavu energiju zvuka, nečujnu snagu ultrazvuka, energiju našeg postojanja. Ako zaustavim misao u obliku neke dokazane teorije, zaustavljam tijek energije, mjenjam ritam, gubim osjećaj za dimenziju vremena u sebi, gubim osjećaj za svjetlosni zagrljaj u kojem sretna živim.
Je li vječnost beskonačnost trajanja u dimenzijama vremena ili je ona bezvremensko postojanje?

Mislila sam, ako pronađem tako dugo tražena vrata vremena, ako osjetim početak onda negdje u daljini postoji i njegov kraj, ali sada osjećam da je vječnost nešto drugo, ona je upravo ova moja misaona dimenzija koju sam tek počela spoznavati. Na vratima vremana spoznah razliku između običnog materijalnog svijeta i svijeta ideja. Moje misaona dimenzija je most između ta dva svijeta i nju bih trebala naučiti živjeti. Zaustavih misao i tako trenutak, treptaj oka, ovo moje sadašnje stanje, za mene postade osjećaj o novoj, do sada samo iznajmljenoj, vječnosti.Vječnost je karusel želja, vrtuljaka koji svojom beskonačnom vrtnjom stvara život i pretvara niti spoznaje u uvijek nove dimenzije za koje još nisam pronašla ime.

Po mitu iz davne antike tu je bio i ulaz u Had, granica između tame i svijetla, tu, jedan pored drugoga rastu lovor, znak sunca i jasnoće misli i bunika, znak tame i ludila duha. To je mjesto gdje se smjenjuju energije Apolona i Dionizija, mjesto gdje se one spajaju u simfoniju stvarnog postojanja. Pitagora je na tom mjestu otkrio božje oči, vjerovao je da tu završava i da iz njega počinje spiralna dinamika, simfonija našeg stvarnog postojanja. On nas navodi da osjećamo tonove njegove citre, da vidimo planete koje svojim pokretima skladaju muziku svemira koju mi ne čujemo jer smo s njom rođeni i nemožemo razlikovati tišinu od najfinijh tonova niti naše svjesne spoznaje.

Osjetih svjetlosnom muzikom njegovu blizinu iako tisuće godina stoje među nama. Simfonija univerzuma je zatvorila vrijeme u neprolaznost. Doživjeh trenutak u kojem je bila skupljena sva ljudska spoznaja. Sjedinjena sa tonovima Pitagorinih planetarnih sfera ja odjednom svojim unutarnjim očima vidjeh najfinije niti mojih misli. To je bio razgovor bez razgovora, ali moje i njegove misli su bile poezija koju smo osjećajući je ujedinjavali sa simfonijom univerzuma i vraćali se na početak u trenutak između svjetla i tame. Pitagorine misli su postajale dio moje svjesne spoznaje i ja se sjetih razgovora sa Heraklitom pred Dianinim hramom u Efezu. Zatvorih oči i vidjeh Pitagorine misli u beskrajnoj harmoniji boja u čudesnoj simfoniji univerzuma.
"Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji."
Osjetih uskovitlanu energiju, snagu zvukova, muziku onoga što sam nekad davno nazivala nebo.

http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/simfonija-univerzuma-jo-uvijek-neznam.html

Plavićasta Zora, vila svitanja.

2010-02-19T23:04:00.000-08:00

Vile se noćima skupljaju na vilinskom jezeru i igraju sa svjetlosnim zrakama, ruše i zidaju, liju toplo zlato sutrašnjeg sunca, čudesni zvuci se beskrajem šire, dok sa nakovnja na sve strane pršte i gasnu iskrice nebeskih zvezda. Od vilinskih dodira raspliću se grane drveća zamršene tamom, na njih slijeću usnule ptice, a vile u zemlju utrljavaju mirisna sećanja na davne i buduće snove.
Sve mora biti spremno kad se velika zavjesa podigne i pred zjevajućim pukom počne novi čin u vječnoj igri, u teatru koji ne postoji zbog puka nego zbog dana koji dolazi. Novi dan će svanuti pred bunovne oči i nitko se neće začuditi, neće vrijednovati tu scenografiju sna. Tamo gdje je sinoć bilo tihe trave, vrhova pokošenih tamom, promuklog slabog vjetra, tamnog svoda oznojenog sitnim vatrama, ujutro će tu biti svježe ispletene livade, raspjevano cvijeće i glasni žubor rijeka, litice će biti izrezbarene prvim svjetlom koje sve na šta padne čini oštrim kao ivica brijača, a nebo će mirisati svježinom zore koja ga je isplavila, skidajući sa njega garež noći.
Gde je sinoć bio baršun, ujutro će zasjati kristali. Ono što nam se noću pričinjava hukom sova, svitanjem je gugutanje golubice. Gde je sinoć pjevao zrikavac, jutrom se sunča gušter. Dok je sinoć sunce umorno tonulo u more jutrom veselo izlazi iza planine.
Dječak se probudio ovo jutro puno ranije nego obično. Noć je još grlila gradić, a vrh planine je bio u maglovitom oblaku. Krenuo je prema proplanku i zaustavio se u polju perunika.
"Uranio si mladiću." začu vilinski glas
"Želim u planini dočekati svitanje."
"Povedi me sa sobom pokazat ću ti put do vrha."
"Ti si cvijet, ti si izrasla iz vilinskih suza. Kako ćeš mi ti pokazati put?"
"Ja sam vila duginog sjaja i glasnik bogova. Perun me je stvorio munjom i doveo iz dalekog svijeta da ovdje spajam dugom zemlju i nebo."
"Perunika je ime Perunove žene"
"Ona nosi ime u moju čast."
"Kako si se našla među ovim cvjetovima?"
"Došla sam zbog tebe, kao što sam ti jednom u snu pokazala put ka vrhu planine."
"Onda je prekrasnu dugu, most ka nebu stvorio starac duge sjede brade."
"Tko je bio pored tebe u brodiću?"
"Djevojka očiju boje svitanja"
"Uberi cvijet, on je znak tvoje ljubavi."
U tom trenu se sunce pojavilo na horizontu. Bijela golubica izroni iz sunčevog traga i poleti k njemu. Mladić ubere plavi cvijet. Perunika otvori latice do kraja i iz njene krune se na svilenim krilima uzdignu prekrasna mlada žena očiju boje svitanja sa sunčanim svjetlom u kosi.

Predivna djevojka vilinskoga sjaja, plavićasta Zora prelijepoga lika, sa sunčevim zrakama uranja u dan, planina je postala prava rajska slika puna cvrkuta probuđenih ptica. Milovanjem nježnim ona se oprašta sa srebrenim mjesecom i rosom dodiru je prunike u travi, rastvara im latice u buket pravi. Vilinskim rukama dodiruje nebesko sviralo i svjetlosnom muzikom nježno budi još usnulu šumu dok je pegaz odnosi u nebsko carstvo da tamo sa sestrama u zimskim noćima krasi ugao plavetnoga beskraja. Na njenom putu iskre se boje, cijeli dugin splet jer jutarnja rosa u most se pretvara kojim pegaz zoru odnosi u nadzemaljski svijet.
Ostaju tek sjećanja na čaroliju svitanja, probuđeni jeleni i srne sva skakutava zemaljska bića osluškuju buđenje života i sretni uranjaju u sunčani dan.
Dječak krenu ka vrhu planine, da pronađe vilinsko jezero.

http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/03/na-planini.html

Čuvarica snova.

2010-02-18T20:57:00.000-08:00

Nad sjevernim je nebom čuvarica snova prosula svoj ljubičasti sjaj, sa zvjezdama se igra, sa sjajem punog mjeseca u duše nemirne ulazi, poziva ih na ponoćni bal.
Na jastuku od svile jedno srce spava, nemirno od bola što mu dušu grli, izmučeno strahom od nemani strašne, s vrućicom se hrva, Kerbera se boji. Morpheus nad uzglavljem bdije, prstima božanskim strune snova dodiruje, sklada pjesmu tihu, zvukom bajnim vodi ljubav vječnu ka portama svijetla, ka slobodi srca, ka svitanju novom. Ne, nije kao u priči, nije ponavljanje prastaroga mita, Euridika je samo žudnja, čežnja, strah od smrti strašne koja bdije nad ljubavi budnoga mladića.
Na baršunu mekom, odigrava se bajka lijepog snoviđenja, na rampi mjesečeva sjaja dva srca plešu ljubavni ples divnog sjedinjenja. Snovi u zagrljaju srebra na zvjezdanom moru galijom cvijetnom u beskraj se dižu i iznenada do vrhunca svijeta stižu. Morpheus sneno svira ljubavnu baladu, Euridika sniva u tom nježnom zvučnom zagrljaju, a ponoć, čuvarica noćnih tajni, se zvjezdanim prahom tiho uvlači u budnost, opija i blaži snagu mjesećava sjaja, smiruje poludjele misli, liječi ranu uzdrhtalog srca, troglavu zvijer u legendu vraća, a nesretnog mladića uvlaći u san.
Tu na vrhu svijeta, u svijetu bogova i bajki, na palubi cvijetnog broda, od zvjezdanih niti postelju im slaže, ponoć ta sjetna čuvarica snova, na uzglavlje prosipa venerino zlato, mjesećevim sjajem ih pokriva, od utvara ih brani da u svjetlosnom zagrljaju dosanjaju neodsanjani san.
Strunama nebeske harfe im uspavanku svira, njišući zibku valovima snova, bdije kao majka nad bolesnom djecom i šapuće im nježno.
Morpheus i Euridika, to je tek legenda o nesreći drevnoj, o osveti bogova i zlim priviđenjima, snivajte sada mirni, sretni i zaljubljeni svoja davna snoviđenja.
Na uzglavlju mekom dva se srca smiješe, smiješe se ljepoti, trenutku toplote, zagrljaju te čudesne dobrote dok daleko od Hada plovi njihova cvijetna lađa, a u dušama snenim novo svitanje se rađa.
Nečujno i elegantno kao dobra vila, odlazi čuvarica snova, kreće ka jugu da tamo razbije nadolazeću tminu, da snenim srcima na južnome polu uspavanku svira i šapuće o ljepoti snova, o lakoći vjerovanja, o ljubavi vječnoj što ubija tamu legendarnog Hada.

http://www.webstilus.net/content/view/9857/65/

Proustova galija puna neprocjenjivog blaga

2010-02-17T22:04:00.000-08:00

Bilo je to davno kada sam u daljini nebeske širine tražila odsjaj ljubavi i toplinu nekog tajnog oka, tražila sam puteve u željeni zagrljaj, uranjala sam u daljinu koja tada biješe beskrajno duboka, sanjala nedohvatni zvjezdani sjaj, drugovala sa pjenušavim oblacima, osluškivala nečujni sirena glas.
Tišina je tada treperila u meni, čudesna tišina slična leptirovom letu i ja osjetih želju da tišinom svojom skupljam nektar što dozrio je u srcu mom, nektar što su leptirići mali pili i nazdravljali mom unutarnjem svijetu. Osjetih toplinu te čudesne tišine i tijelom se prosu taj nektar miline, zapjenušilo je srce vrelom života i ja krenuh zemaljskim stazama gdje čekala je na me ljudska dobrota.
Uđoh u polje puno lepršavog cvijeća, među latice prekrasnih boja, među zvukove razigranih pčela i dotaknuh veo istine, tajnovitu koprenu što skrivala je sva neodživljena uzbuđenja moja. Tada shvatih da sam predugo stajala na obali sreće, tražeći sreću u beskraju neba, a život jednostavan i lijep me pozivao u tajnovitu galiju leptirastih krila. Zakoračih svjesno u ocean života, spoznah tijelo dodirima vjetra, milovanjem pjenušavog morsog vala, pustih mirise da mi dušu hrane, osluhnuh simfoniju srca i odživjeh ples lepršavih leptira.
Tijelo, ta Proustova galija puna neprocijenjenog blaga, me uvelo u tajnovite sfere zemaljske ljepote, pokazalo mi da se ljubav u snovima rađa i u svitanjima budna na uzglavlju čeka. Zavoljeh jutra sretnog buđenja, zavoljeh misli i sjećanja, dozvolih srcu da diše, da udiše eterični ples svitanja, da me uzdrhtalo od ljepote postojanja uvede u rijeku vremena u kojoj se žubor života širi, da osjetim lakoću svjetlosnog zagrljaja u kojem se ljubav u treptajima leptirovih krila rađa i dokazuje da je tijelo moje uistinu ona čudesna leptirasta lađa.

Pitam se zašto neki ljudi pišu o zlu?

2010-02-17T00:41:00.001-08:00

A onda se pitam što je to u ljudima ružno da vječno osuđuju druge, da pišu o dušama koje zlo misle, o izgubljenim dušama, o dušama koje zlo osjećaju, a svima nam je znano da je misao najnedodirljivij dio ljudskoga bića, da misao prelazi u osjećaje koje pamtimo i kasnije živimo. Pitam se kakvi se osjećaju gomilaju u ljudima koji pišu o zlu i proriču, po njihovom mišljenju, zlim ljudskim dušama zlu sudbinu.

Prisjećam se djetinjega straha od zlih proroka, straha od onih koji su prijetili osvetom neba, osvetom zlih duhova jer tad nisam znala što su odricanja, nisam znala što su data obećanja, nisam znala što je postelja od ljubavi meka, nisam razumjela što to dušu čini dušom i zašto neki ljudi samo o zlu misle i o zlu pišu. Prisjećam se bajki o zlim vilama i vješticama strašnim, a danas ih opet pronalazim u mislima nekih izgubljenih srca koja govore o izgubljenim dušama u beskraju ovozemaljskog svijeta.
Jedno jadno srce prede misli svoje o dušama koje ne pozna, osuđuje zlo koje samo naslućuje u zlu svoje jadne krvi i pričinja mu se da mu uvijek netko drugi svijetlo guši, da mu netko drugi razara već razoreno tlo. Drhteći od straha pitaju se onda ta nesretna srca gdje nestaju oni što o zlu misle, a sami zlim mislima gorčinu svoje duše čiste, prosipaju otrov stihovima bojeći se da će istrunuti ngdje u zaboravljenim eonima, tamo daleko gdje svjetlost još pristigla nije, tamo gdje majka nad majkama nikad bila nije. .

Da odagnam tugu, da ne ubijem ljepotu čovjekova bića u svim bićima svijeta, krećem u šetnju kroz neka davna lijepa snoviđenja. Nova istina se rađa, na obroncima svijesti novi putokazi stoje, ukazuju kamo treba krenut moja leptirasta lađa. Moje davne sanje, mene pustolova u zagrljaj još nepoznatih stanja zovu, a leptirići sneni u dubini duše svojim treptajima dokazuju de se ničega ne boje. Dnevnom svijetlu sakrivena, jedna mala kapelica se krije, hram ljepote u snovima davnim na me čeka, poziva me u odaje svoje, u kristalno zdanje nesvijesne lakoće.

Na oltaru blješti srca uzdrahtalog slika, vila jedna iz djetinjih priča prosipa svjetlost iz svetoga grala, a sa žrtvenika se miris tek procvalih ruža mojim bićem širi i ja znam da nisam sazrijevajući snovima ljepotu ukrala. Tada na obroncima dana, ulazim ponovo u djetinje snove, ljubavna me priča u zagrljaj zove i šapatom snenim jedan davni stih u meni oživi.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.........tada ćeš znati, tada ćeš osjeti da se u svakom ljudskom biću ljubav i dobrota krije. Zavoli dan u kojem se budiš i kreni sretna u zagrljaj ljudskih osmijeha jer osmijehom svojim ucrtavaš znak svog genetskog koda u cadeni srca cijeloga svijeta.

Kada hodam ulicama grada osmijesi se nižu i ja sretna kličem danu, sretna jer sam svijesna da živim u zagrljaju ljudskih duša punih ljubavi i srca punih vječno sanjane toplote.

Čuvateljica snova

2010-02-14T22:56:00.000-08:00

Znanje je tek sjećanje, a staza ka novim istinama je istkana od niti zaborava nečega što je bilo nevažno, nečega što želimo i moramo zaboraviti. Učenje je uvijek iznova čuđenjem ogrnuta misao, nova misao, novi osjećaj, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki, zagonetki koje se iskre u tajnovitim širinama istinskog postojanja. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam, svijesno zaboravljam ono što mi se nekada učinilo nepravedno, ono što mi je nanosilo bol, ono što se gomilalo u meni kao teški oblak ne znanja. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka, od podataka koje sam skupljala čitajući knjige onih koji su nam ucrtavali puteve spoznaje, od zapamćenih misli, pjesama, priča, bajki, mitova, legendi. U tom kaosu istkanom od svjetskoga znanja bi trebali naučiti poredati podatke, naučeno, pročitano zapamćeno prevesti na svoj unutarnji jezik i stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo, srce i um, zvjezdanim slovima upisati metafore za tugu, nesreću i bol, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za sreću i ljubav. Putevi koji nas često vode u onaj najdublji dio nas samih su snovi, u snovima često susrećemo onaj tajnom obavijeni dio sebe, onaj dio svoga bića koji u svakodnevici ne prepoznajemo. Taj dio naše osobnosti je ponekad pod kopljima dnevne svjetlosti nesretni vitez koji se bori sa nevidljivim neprijateljem, juriša na vjetrenjače koje se zrcale u našoj svijesti i postaju kradljvice dnevne sreće.
Mi tražimo krivca izvan sebe ne priznajući ni sebi ni drugima da smo i mi nesavršeni, da smo griješili, da smo druge vrijeđali, da smo drugima nanosili bol, da smo u misaonom sučeljavanju vitlali ružnim riječima tim najubojitim oružjem za unutarnji mir.
Zaustavimo se u jednom predvečerju u trenutku spoznaje i napravimo bilancu protekloga dana, prisjetimo se svega što smo činili, izgovorili, napisali, mislili, osjećali. Stavljajmo na Kairosovu vagu naša sjećanja, budimo iskreni i odigrajmo sami sa sobom diskusiju pro i kontra, odustanimo od nekih misli koje nas ranjavaju, obuzdajmo energiju osjećaja koji nas truju, ostvarimo unutarnju ravnotežu u stanjima duše i dozvolimo bogu sretnoga trenutka da proširi svoju moć nad našim bićem, utonimo mirni u snove.Tada naše misli čine čuda, iz fontane snova iskre bajke, rađaju se priče, suklja voda kapljicama sreće, a na njenoj pjenušavoj kruni vrti se i skače, trepravo blješti čuvarica naših snova, naša pod dnevnim svjetlom uspavana, naša u noćima probuđena, veselo razigrana untarnja snaga. To čudesno biće strunama svojim iskri uvijek novo sretno stanje, naše srce hrabro u zagrljaj hvata i tada cijeli svijet postaje čarobno snoviđenja zdanje.U fontani snova svijetlost duše naše, naše unutarnje sunce iskri sjenku našeg postojanja, na kapljicama njenim mjesec svoj menuet pleše, poigrava se taj noćni lutalica sa nitima od srebra i kao dobra vila životne tuge, sva nesretna stanja, zle misli i slutnje pretvara u znamenja nova.U snovima svojim još uvijek osluškujem šaputanje zvijezda, u uzdahu noćnog nebanaslućujem tišinu dolazeće sreće, a čuvarica snova u dubini srca iskri toplinu nježnoga gnjezda, krije me od svakog nepoznatog gosta koji sreću vreba i ne dozvoljava tuzi da u neželjene pohode mojim bićem kreće. Fontana snova se u beskraj širi, iluzija divna izrasla iz noćnih sjena zamišljanu sreću u pjenušavu kupku pretvara, dušu snenu s oceanom želja miri. Srce tada vrije srećom, tuge se tope, u fontani snova iskri naše znanje, iskre davna snoviđenja, iskri život, ljubav se rađa, a svijest naša, kao uzdrhatala leptirasta lađa, u daljine plovi, u zagrljaj u kojem sve nesreće, sve slutnje i sva zlomišljenja, čuđenjem i zanosom okupana, ljubavlju osunčana, srećom milovana nestaju u magličastom oblaku zaborava.

Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u kristalni labirint zrcala, upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, osjetiti emocionalnost u sebi, prepoznati je u drugima, to je ponekad trnoviti put ka zvijezdama, ali češće svjetleća staza ka istini života.

Oproštajno pismo

2010-02-13T23:37:00.000-08:00

Dijamant, taj dragulj pun još ne odkrivenih tajni, je bljeskao u jednom sutonu i pričao priču o nepostojanju jedne žene, nesretne žene, vječno tužne žene.

"U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju pustolovine i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine. "

Ta nesretna, vječno tužna žena je jedne noći odjenula zvjezdanu haljinu i krenula na zadnje putovanje, odabravši vatru kao put pročišćenja. Ostalo je njeno oproštajno pismo i kristali tuge u mom srcu.

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da smo on i ja držeći se za ruke ušli u vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snovima. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj.Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."

Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine u ljetnom solsticiju koji od tada pamtim kao noć umiranja.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Eho ljubavi

2010-02-09T22:40:00.000-08:00

Jednostavno ljubav,

šapućem suncu dok

grlim svitanje,

kličem u vjetar i

moj glas se kao Narcisova ljubavnica,

kao besmrtni Eho

širi kopljima dnevne svjetlosti,

nestajući u beskraju,

u zenitu sna,

u lepršavom zagrljaju,
u treperavom dodiru
u ritmu srca i plesu duše,

u radosnoj kupki sreće.
A onda se u sumrak,

sjajem večernjice, te

čudesne ljepotice neba,

čuvateljice ljubavnog zova,

braniteljica ljubavnih snova,

sretna i razigrana
sonatom mjeseca raspjevana
vraća u moja njedra.

Kraljevna guščarica

2010-02-08T21:32:00.000-08:00

Ovo je jedna stilizirana bajka braće Grimm. Bajka koju sam kao djevojčica šesto sanjala i igrala se s vjetrom ponavljajući stih kojim je kraljevna guščarica ponavljala i budila Eteru, dušu vjetra koja se onda igrala sa dječakovim šešrićem. stih sam nažalost zaboravila, jer nikada nisam uspjela probuditi dušu vjetra i zaigrati se s njom. Jedino što je ostalo u mojoj već požutjeloj bilježnici u kojoj sam skrivala svoje snove je ova dječja pjesmica.

Zavijena u koprenu čežnje, žudnje i čuđenja
treperava u iskričavim osmjesima neba
drhtava u tajnovitim uzdasima šuma
skrivena u krošnjama drevnih platana,
u leptirima s kojim snena razgovara,
u kapljicama materinje krvi iznedrena
kraljevna guščarica glasom vranca milovana
na ognjištu koji vatru istine istinom miri
skida svilenu odoru lažnom svjedočenju
oslobađa istinom ljubav u prevari zatočenu,
u vrtlogu beskrajnog djetinjeg snoviđenja
u igri duše vjetra i tajnovitog priviđenja
nad vlatima trave žuborom srca optočenu
daruje kraljeviću dušu davno isprošenu
igračkom vjetra zanesenu
ljubavlju zaokruženu
istinu srcem probuđenu
kraljevnu u guščaricu pretvorenu
znamenjem sjedinjenja
ljubavi i ljepote

Pars pro toto.. totum pro parte

Eterinim zagrljajem oslobođena
ljubav iz ljubavi iznjedrena
kraljevna u guščaricu pretvorena
srca punog toplote
postade
vladarica srca kraljevstva punog dobrote

Srž svih noći

2010-02-06T23:11:00.000-08:00

Kada ti se nekada u besanim noćima pričini da čuješ šum tihe mjesečine, znaj ne korača mjesečina oko tvoga srca to ja lutam plavim stazama tvojih snova i tražim onaj dio mene koji ti voliš u meni onaj dio mene koji mogu osjetiti samo dok lutam usnula tvojim besanim noćima. Zbog toga dragi moj pjesniče kada koračajući cestom kroz mrtvo, svijetlo podne zastaneš, zaustavljen krikom neke čudne ptice vjeruj mi to nije ptica koja umire pjevajući, to je uzvik mog srca s blizih obala snova, to je uzdah moje treperave srećeto sam samo ja.A kada u sutonu primjetiš sjenku i pomisliš da netko drugi stoji na obali ljubičaste tmine vjeruj mi to ja koračam uspomenama uspravna i sretna, vjeruj mi to sam jaona koju ti voliš u meni, ona koja tebe voli u tebi. Želja se kao biseri prosipa snom, sve noći bez snova se sjediniše u tu jednu jedinu noć, sjediniše se u san mog života, postadoše srž svih noći.

Noć bez sna.

2010-02-06T22:53:00.000-08:00

Zavoljeh besane noći onog naglog ljeta, našeg ljeta, zavoljeh tvoj glas i priče o velikoj zelenoj rijeci na čijim obalama si odsanjao prve ljubavne snove, zavoljeh tvoje šaputanje koje se mješalo sa šumovima mora i mirisom pjeska, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti. Zavoljeh tebe u tebi, zavoljeh tvoj miris i tvoj dah, zavoljeh tvoje raspoloženje i neraspoloženje i nervozu i tvoje podočnjake i osmjeh i ljutnju i tvoj strah da ne izgubiš vrijeme stvaralaštva, strah da se ne izgubiš u čekanju na bolji trenutak. Do susreta u tom naglom ljetu skoro nepostojeća, izbaćena iz svih uzbuđenja, skoro nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru, osjetih dušu vjetra u lahoru tvoga glasa, širinu doline zelene rijeke i sve tajne svijeta kao dragulje obasjane svijetlošću, osjetih rasipnost želja u svom do tog trena štedljivom životu. Tajna prošlog vremena. Pokušavam se sjetiti, ali ta noć je bila jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve tamno, mrtvo i nepokretno, a ja osjetih svjetlosnu dimenziju, osjetih probuđeno vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u žudnju, čuđenje i čežnju. Žudnja mrvi sram. Iznenada slobodna, iznad monotonije i zle sudbine vremena pomilovah usnule zrikavce u duši, rastrgah korotu srca i poletjeh sa lastavicama ka izvoru sna.

Bog dobrog raspoloženja

2010-02-04T21:46:00.000-08:00

Personificirjamo pokret. Neka to bude Dionis, bog dobrog raspoloženja, stvaraoc opuštenosti, ona uvijek nasmješena luda u nama koju, u svakodnevnom životu, ne spoznajemo svjesno. On, uvijek u sukobu s apolonijskom ozbiljnosti našeg misaonog uma, prvo pretvara emocije u osjećaje i dozvoljava nam da pamtimo i da se sjećamo sretnih trenutaka. Tri presudne sekunde, treptaj oka, to je naš Kairos, prepoznajmo ga i dozvolimo Dionisu da ga umnožava, utrostručava, da stvori kolonu naših sretnih trenutaka i prepustimo se opijenosti i zanosu tog našeg unutarnjeg boga.Pokret tada postaje uistinu stvaraoc vaše sreće, organizator vaše unutarnje ravnoteže, on bdije nad vašim životom i pretvara ga u san iz kojeg u vama izrasta dionizijski osjećaj. To nije pijanstvo nego zaboravljeni zanos.Pokret se uistinu ne vidi, on se osjeća, on pulsira i treperi povezujući sve ćelije tijela u vječni titraj, naš život. Oni duboko skriveni senzori koji nam nagovještavaju tijelo i pokret, tada uistinu stvaraju sliku tijela koja se u nanosekundama mijenja i nadopunjuje. Osluhnimo, Dionis nas poziva na naše unutarnje slavlje. To je glas koji će nas provesti kroz tamni tunel Demokritove mračne spoznaje vanjskim osjetilima i uvesti u sunčani grad naših zrcalnih neurona. Vjerujte mi samo iznutra se sanja, u kristalnom labirintu našeg postojanja.
Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi."Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dionis i otvara naš dlan opuštajući njegove mišiće i napinjući mišće lakta i ramena.Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću, svejedno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive. Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju.U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem.Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva. Dionis nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti.Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih. Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionisu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi.Dionis nas poziva na slavlje i ako uistinu razumijemo njegov poziv naša ruka će pri podizanju čaše odavati poštovanje prema osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu.Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutakIn vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, jer tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo boga vina u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje te sentecije nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa. Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja.Umijeće pokreta znači osjetiti dionizijsku opuštenost u sebi, sjedinit vatru vina sa svojom unutarnjom snagom koja onda nadjačava djelovanje alkohola i oslobađa misli na njihovom putu do drugih umova.Isti taj Bog neka bude budan u vama kada sjedite u kancelariji i borite se sa računalom i njegovim hirovima ili kada pokušavate pacijenta osloboditi od zubobolje, kada vozeći auto počenete osjećati umor i bol u tijelu.Neka vas slijedi u stresnim situacijama kada vam se čini da nemate vremena ni za šta, a najmanje za sebe. Dozvolite mu da bude u vama kada igrate tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavate novi korak.Kairos, bog tog vašeg sretnog trenutka onda bdije nad vama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i vi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dionisovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu.

Superprostor naslućujemo, a gdje je raj?

2010-02-02T21:40:00.000-08:00

Dali, Raj, ilustracija Danteove "Božanske komedije"

Danas znanstvenici naslućuju postojanje paralenih svjetova, koje ćemo mi možda jednoga dana uspjeti spoznati osjetivši i spoznavši mnogodimenzionalnost našega uma.Ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo do neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija se razvija, nastaju nove karte univerzuma, ali još nisu otkrivene sve njegove tajne. Danas znamo da u univerzumu postoji tamna materija i tamna energija koja utječe na njegovo širenja. Otkrivajući tajnovite zakone univerzuma, mi smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovjeka, koja je osmislila crne rupe, spoznala postojanje tamne materije, otkrila tamnu energiju i stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa, a pri tome se sama izgubila u prostoru, još uvijek nevjerujući da ga mi svojim svjesnim postojanjem u univerzumu stvaramo.Sva mjesta u tom velikom svjetskom teatru su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji njegove pozornice, a našom dinamikom i ritmom našeg življenja određujemo, sami za sebe, trajanje tog spektakla.Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja te nove slike stvarnosti. Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost.Upravo zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola, mi živimo svjesno u zabludi održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izoliramo sebe i predmete, odvajamo uzroke od djelovanja.Spoznavši da je univerzum dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, me prisiljava da počnem drugačije misliti.Tada svojoj "duši" dozvoljavam slobodu mišljenja, umu širinu spoznaje, pa misaono ulazim u superprostor i uistinu pokušavam unutarnjim očima vidjeti sebe i svijet u kojem živim. Tu u tom zakrivljenom i razlomljenom prostoru osjećam da je statično stanje iluzija. Moj život je proces satkan od ritma i dinamike, a moje tijelo je dinamični sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemijskih i psihičkih reakcija, koje teže harmoniji, svojoj dinamičkoj ravnoteži.Tada sam spremna krenuti novim putem spoznaje i prestajem biti pasivni konzument života koji se odvija izvan mene, ja tada počinjem aktivno sudjelovati u evoluciji čovječanstva.Sva dinamička događanja unutar tijela, njegovo neprekidno treperenje i gibanje uključuju i neprekidno nastajanje novih misli o njemu. Tada razumijem da je Primum mobile, pokret iz kojeg je sve nastalo je najkompliciraniji oblik razmišljanja.Moje ćelije misle, one titrajući za mene nečujnim kolom, ostvaruju samoorganizaciju dinamičkih procesa u meni.
Sjedinjene u svom plesu one mi dokazuju da je stari, nametnuti nam, zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa i uvijet naše evolucije.Superprostor postaje labirint zrcala u kojem vidim sebe i život sa različitih strana, doživljavam dubinu osjećaja, širinu horizonta, beskraj neba i svoje trajanje u trenutku.Danas znanost naslućuje uvijek više i više dimenzija i prostor postaje sve zaobljeniji i sve tajnovitiji za našu svjesnu spoznaju. Kada bi mi uspijeli uistinu u sebi spoznati barem sferu četvrte dimenzije, osjetiti tu svjetlosnu dimenziju postojanja, postali bi automatski dio univerzuma, univerzum sam. Sve druge dimenzije bi se tada jednostavnije rađale u našoj spoznaji.Znanost nas poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otrkivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali.
Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj "Odiseji" i Danteovoj "Božanskoj komediji", svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa. Znanstvenici danas, slično Giordanu Brunu na kraju renesanse, pišu poetične eseje o strunama koje svojim treptajima stvaraju simfoniju univerzuma i pokušavaju dokazati da je svatko od nas jedan od sudionika u orkestru velikog svjetskog teatra.Pođimo od sebe samih, uronimo u istinsku samospoznaju i tu ćemo sresti svoju čistu dušu u raju svoga postojanja.

Proročica

2010-01-30T08:58:00.001-08:00

Bilo je to u vremenu tihih lomača, vremenu kada je znanje bilo grijeh i presuda. Bili smo ti i ja u vrtlogu četrnaestog stoljeća, ti i ja u valovima vremena koje je nagovještalo oluju, a ruže su mirisale snom o ljubavi koja se spuštala s neba i sjala izvorom. Dok smo lutali trenutcima postalo mi je jasno zašto se uvijek rado vraćam na rijeku i zašto upravo tu osjećam uvijek iznova rođenja, tvoje i moje.
Pred mojim očima se iskrila slika prostora punog mirisa i ja osjetih postojanje u tom davnom trenutku. Vidjeh izvor i obalu rijeke, Dianin hram i djevojku u plavetnilu trenutka, vidjeh jednoroga na kojem je jezdila snovima koji su se kasnije zrcalili pod kopljima dnevne svjetlosti, vidjeh vrijeme kako teče i utopih se u davnom snoviđnju..

Stoljeća su se redala, godišnja doba oblačila i skidala haljine s drveća, jedino su ruže mirisale uvijek istim pupoljcima. A onda se zaustavi vrtlog i trenutak pređe u purpur zapadnog neba. Osjetih ljeto u zraku i pupoljci se otvoriše u prekrasno bijelo more. Vidjeh mladu ženu u polju i začuh njen krik, a zatim plač djeteta. Pored nje je stajala starica koja podiže dijete i zamota ga nježno u bijeli rubac koji je do tog trena nosila na glavi. Glas mlade žene je bio slabašan, ali sam razumjela pitanje.
"Je li dečko ili djevojčica?"
"Djevojčica sa znakom na čelu koji bi je u ovom vremenu mogao koštati života." reče brižno starica
"Kakav je to znak?"
"Ona nosi u sebi snagu boginje lova i mjeseca, rođena je da se uzdigne iznad vremena i da otkrije tajnu početka zbog koje danas gore lomače i umiru nedužni." reče starica tiho.
"Gdje je taj znak?"
"U uglu čela je mladi tek rođeni mjesec koji će s njom rasti."
"Moramo ga dobro skrivati od znatiželjnih očiju."

Vrijeme ponovo poteče i godišnja doba se smjenjivahu osamnaest puta. Na mostu pored Dianinog hrama stoji djevojka duge plave kose i gleda u rijeku.
"Boginjo reci mi kuda da krenem, gdje da ga tražim? Pokaži mi barem pravac, odredi smjer."

Rođena u ružinom polju djevojčica je rasla uz opojni miris snova koji su bili i njena stvarnost. Uvijek je vidjela ono što drugi nisu mogli. Znala je kada će padati kiša i kada će gradom proći pogrebna povorka i znala je tko je sljedeći. Njena duga plava kosa je bila tako češljana da sakrije rastući mjesec na čelu. Majka joj je jutrom zabranjivala da prepričava svoje snove, otac ju je vodio na duga putovanja u nepoznato da je odvoji od djece s kojom je dozrijevala, ali i da sakrije od nje sve češća spaljivanja vještica u gradu. Jedno se jutro probudila ranije od sviju. Bilo joj je tek pet godina. Izašla je u zoru i promatrala prelazak mjesečevog sjaja u izlazak sunca. Ljetni dan se uvlačio u njena osjetila. Krenu kroz ružino polje ka obližnjem izvoru vode da opere još snene oči. Gledajući svoje lice u zrcalu vrela ona primjeti polumjesec na svom čelu.

"Čudno." pomisli "ovo nemaju druge djevojčice."
"Ali pogledaj imam ja" dječakov glas je bio tako blizu da se prestrašila
"Zar ti možeš čuti moje misli?"
"Neznam što je to misao, ali znam da si me pozvala na izvor da te naučim da voda izlazi iz zemlje."reče tek nešto stariji dječačić.

Iznenada se pored njih pojavi dječakov otac i potežuči ga za ruku odvede sa osunčanog izvora. U gradu su zvonila crkvena zvona i bubanj je najavljivao događaj. Djevočica se uputi za zvukom. Stajala je sama u gomili i vidjela svoj san na trgu. Složene oblice i veliki stup na kojem je bila zavezana mlada žena koju je poznavala iz sna i iz susjedstva.Odjednom su uz nju stajali otac i majka.
"Diana, idemo kući." reče otac
Majka je blago pomiluje po kosi.
"Ja sam ovo sanjala." reče djevojčica
"Idemo" reče otac ljutito da bi spriječio njeno daljnje pričanje i da bi je odveo sa trga na kojem će u sljedećim trenutcima biti spaljena najbolja prijateljica njegove žene.

Diana se još jednom okrenula i ugleda plamen od kojeg se jutros probudila. Sazrijevajući je osjećala sve više da su njeni snovi zrcaljenje događanja i saznanje da joj prijeti opasnost djevojka je prestala govoriti. Zatvorena u svoju šutnju ona je u sebi stvarala svoj svijet istine. Stojeći često pored izvora sanjala je dječaka s polumjesecom na čelu. Znala je da i on sanja nju, osjećala je njegove misli, ali je daljina stajala između njihovih tijela. Majka ju je molećivo gledala i željela da nestane znak sa njenog čela, da se jednog jutra probudi bez sna i ponovo progovori. Diana je sanjala dalje. Često je odlazila u ružino polje i tamo u mirisu osjećala trenutak početka sna. Tog jutra je miris bio snažniji, opijao ju je nekom novom energijom. Djevojka sjede na mjesto na kojem je rođena.
"Moram otići na izvor i oprati lice. Danas je moj osamnaesti rođendan i majka očekuje da budem nasmijana i sretna za podnevnim stolom." pomisli uzbuđeno.
"Mladić čeka na tebe, zatvorili su ga u podrume papske palače." šapnu boginja u njoj.

Mladić je lutao godinama neznanja i ljubio sjećanje na izvor i sliku koju je vidio u njemu. Ona je bila spoznaja energije koju je nosio u sebi, istina kojoj je težio i koju je u jednom nesretnom trenu pred svjedocima izustio. Zavezali su mu ruke i odveli ga u tamu i ostavili na milost i nemilost vlage, štakora i bičevanja tadašnje moći. Zatvoren u zidine palače, mladić je ljubio djevojčicu duge plave kose i širio energiju koja je onemogućavala inkvizitore da ga ubiju. Koncentrirana u prostoru oko njega, ljubav je blokirala mozgove onih koji su željeli donjeti presudu. Krvnici su bili jaki i nemoćni u isto vrijeme.

Diana krenu prema izvoru. Njena haljina je bila bijela pa se njena silueta jedva nazirala u ružinom polju. Nebo je sjalo zenitom i ona u zrcalu vode opra svoje lice. Na njenom čelu zablješta puni mjesec, znak njene, tim danom, odživljene zrelosti. Nečija tajna ruka zatamni horizont i u izvoru se zrcalio samo mjesečev sjaj i tamnica u kojoj je zavezan sjedio mladić. Diana pruži ruke ka njegovom čelu, ali tim pokretom uzburka površinu vrela i slika nestade.

"To je on, to je dječak sa izvora." mislila je tužno gledajući u površinu koja se smirivala. Čekala je nadajući se, ali zrcalo je pokazivalo samo njeno tužno lice.
"Moraš biti oprezna inače ćeš ga izgubiti zauvjek." boginjin glas je vrati u stvarnost
"Kako ću stići do njega?"
"Do tamo vodi samo jedan put."
"Pokaži mi ga."
"Taj put moraš otkriti sama. Mladić je snagom svog sna obuzdao stražare, obmanuo porotu, uspavao krvnike. Njegovo jedino oružje je ljubav prema slici koju pamti iz djetinjstva. No što više vremena prolazi slika je sve blijeđa, gubi sjaj. Požuri Diana, dokaži da je i tvoj dugogodišnji san istina početka, energija koja pobjeđuje smrt. Danas je tvoja zrelost spremna za žetvu, uberi ruže i njihovim mirisom otvori vrata tamnice."

Diana krenu u tamu iznenadne noći. Slijedila je poznati miris ljubavi i svjetlost sa svoga čela. Uzburkano bijelo more je posu laticama i ona u toj oluji vidje svjetli trag koji ju povede u nepoznatom pravcu. Nad stoljeće se spustila vječna tama. Sofija je zaustavila sunce na istoku. U toj beskrajnoj noći su s vremena na vrijeme zasjale lomače i tišinu su parali zvukovi bubnjeva i krici umirućih. Diana je zaštićena mirisom oluje ruža gledala smaknuća i odlazila za tragom koji ju je vodio u dosad nedoživljeno, ali sanjano stanje. Tama je bivala sve gušća, a vatre sve češće. Trag koji je slijedila je završavao na velikom trgu ispred palače. Na trgu su bile pripremljene lomače.
"Stigla si na vrijeme" reče boginja djevojci koja je nesigurna stajala pred kapijom
"Sutra je sudnji dan."

Djevojka sva u bijelom, puna sna i ružinih latica prođe neopažena kroz kapiju palače. U dugim tamnim hodnicima je slušala jauk pretučenih, osjećala miris krvi i zov ljubavi. U najtamnijem dijelu podruma je dotaknu tišina. Stražari naslonjeni na koplja su spavali. Teška drvena vrata se pred njom otvoriše i ona uđe u ćeliju. Nasmijan i visok, očiju boje sna, okovan lancima stajao je dječak sa izvora. Slika koju je godinama sanjao, slika koja je u zadnje vrijeme gubila sjaj zasja ponovo u njegovim mislima obasjana mjesečevom svjetlosti.
"Odakle dolazi voda." progovori Diane, nakon godina šutnje
"Iz zemlje."
Dva mjeseca se spojiše u veliku kuglu koja osvjetli ćeliju. Njene ruke bez napora raskidaše lance. Miris ruža se prosu podrumom.
Palača je spavala. Lomače su počele cvjetati ružama i palača obavijena mirisom bijelih pupoljaka nestade u mirisnom žbunju.
"Moramo brzo napustiti grad jakoga vjetra." mladić i Diana pozvaše tek oslobođene
"Ovaj san neće trajati sto godina."
To je bio samo trenutak ljepote u beskraju noći toga vremena. Oni su krenuli u plave daljine tražeći izvor koji ih je spasio od zavjere.
Ovo je ljubavna priča u kojoj nisu izgovorene one tri slatke riječi, ja te volim, a sve što se dogodilo je dokaz da se naizgled prognana ljubav uvijek vrati onima koji je uistinu u sebi osjećaju.

Vatra vremena

2010-01-29T20:12:00.000-08:00

Volim čovjeka Prometeja, poštujem Prometeja u čovjeku, koji ni u mukama ne odustaje od puta ka dalekom, ponekad naizgled nedostižnom cilju, divim se čovjeku koji podnosi ranjavanje tijela da bi spasio dušu. Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji daruje sebe osveti neba kradući Apolonu vječnu vatru. U vatri vatre ljubavnoga žara, u zagrljaju svjetlosti vječne, u drevnoj tami osvete neba uvijek iskru kozmičke iskre iskri i daruje vatrom vatru srca srcem srcu. Volim čovjek sanjara koji, sanjajući život, uranja u tajnovitu vatru vremena.

Sjedili smo na nekom neodređenom mjestu beskraja i postajali plameni jezici vječne vatre sa Olimpa. Bio je to Trg ptica sa obala Seine, bio je Trg cvijeća iz našega grada, bila je Mala kavana u bezvremenosti našeg postojanja. Naručili smo čaj i Madeleine. Netko dje donio u ovalnoj zdjeli lijepo poredane male slatke Jakobove školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim kičastim slovima pisalo "Misaona Proustiana".

Stranac kojeg sretosmo našim lutanjima vatrom vremena, stavi jednu Madeleine na žličicu i umoči je u čaj. Kada je žličicu prinio ustima promjenio se izraz njegova lica. Tisuću puta sam do sada već pročitala citat iz Combry-a u kojem on opisuje osjećaj koji se širio njegovim tjelom pri kušanju toga do tada nepoznatog okusa. Gledala sam strančevo lice i osjetila emociju koja se mišlju pretvarala u osjećaj, osjetih ono o čemi da sm davno čitala.
To je bio trenutak u kojem osjetih snagu njegovog emocionalnog uma kojom je kvantizirajući svoju misao, pretvarajući je u vatru početka, palio vatru čiji su se plameni jezici širili i dodirivali moj um i unosili u njega cijelo jedno literarno djelo.

"Zašto ne kušate kolačiće?" upita me tiho uživajući još uvijek u okusu
"Ne želim pokvariti osjećaj koji ste mi ovim trenom poklonili" odgovorih mu sretno.
"Osjetili ste u sebi postojanje vatre početka, vatre koja vas prati vremenom, osjetili ste tijelo koje postoji bez konvencionalnog razuma."
"Da upoznah to anonimno i nepoznato lice u sebi, biće čije su noge i ruke pune usnulih uspomena."
"To je galija puna skrivena blaga."
"To je prostor-vrijeme, svjetlosna dimenzija, nova strana svijeta, ovaj prekrasni trenutak na trgu cvijeća u Maloj kavani na rubu vremena."
Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim i postati beskrajni ocean snova. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike. Shvatismo da nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.
"Umjetnost je bez sumnje najneposrednija vizija stvarnosti." odgovori stranac na naše razmišljanje.
"Mi osjećamo vrijeme i dane koje živimo u prekrasnim nijansama boja." reče bezimeni pjesnik. "slušamo simfoniju univerzuma, sjedinjujemo sa sonatom oceana i lutamo šumama, dok nas ljepota drveća dodiruje poljupcima tek procvjetalih plodova, pupoljaka koji postaju duša horizonta koji se širi u nedogled postojanja."
"Vi ste krenuli iz vatre začeća bogati osjećajem jednog prekrasnog sna. Ponijeli ste sa sobom neprekinutu nit u beskraju postojanja." zaključi stranac.
"Jesmo li mi stvarni ili smo uistinu postali samo naše misli?" pomislih promatrajući pjesnika i stranca upalih obraza.
"Tvoje tijelo je satkano od svilenih struna koje se trepereći na suncu prelijevaju u konture meni dobro poznatih oblika. Tvoja kosa je duga i plava, ali u njoj se kriju kristali puni nijansi boja koje svijetle kao najljepši dijadem oko tvoga čela." njegov glas je bio sličan mjesećevoj sonati koja me je vraćala u san.
"Ja znam da si to ti, mogu te dotaknuti, osjećam miris tvoje kože, vidim san u tvojim očima, ali više nisam sigurna jesi li ti ipak samo slika u mojoj glavi, zrcaljenje u mojoj duši ili se to tvoja duša zrcali u zrakama sunca i postaje meni dragi lik."
Pjesnik pogleda stranca koji se smješio slušajući naš dijalog.

"Opišite nam svojim pjesničkim jezikom kako mi izgledamo. Vi nas sada prvi put vidite."

"Ja vas više čujem nego što vas vidim. Siluete vaših tijela su skrivene i mislima koje kao srebrene strune titraju pred mojim unutarnjim očima. Ništa slično još nisam osjetio, vi ste za mene novo iskustvo vremena koje je prohujalo bez mene. Nešto, za mene neobično se događa i ja se samo prisjećam da sam kao mladić učio o svjetlosnoj dimenziji koju sam tražio u svojim mislima, pokušao opisati, ovjekovječiti u djelima. Dok sam lutao materijom sna u vremenu prije vremena susretao sam misli koje su bile odrešitije i sigurnije od mojih. Smrt je bila kraj prohujalog i ja sam osjetio olakšanje, znao sam da sam konačno pronašao izgubljeno vrijeme. Ono što se može objasniti više nije poezija, a ovi trenutci s vama su neobjašnjivi, oni bude u meni novi izričaj.
Ja vas vidim u mirisu vaših tijela, čujem vaše glasove u mislima koje blješte u iskricama svijetla koje ne prestaje. Vi ste uskrsnuće mojih snova o ljubavi koju nikada nisam uspio do kraja opisati. Čini mi ste da ste ono duplo biće iz kojeg smo nastali. Dva tijela u jednom, u kojem su izmješana sva sjećanja na one koje sam poznavao i opisivao. Jedino su vaše misli drugačije od onih koje sam ranije sretao."
"Dakle mi smo ipak samo misli, mi smo samo treprava energija, strune, tkivo univerzuma." pomislih tužno
"Vi ste osjećaj koji se širi, fenomenologija moga sna, vi ste vrijeme koje se otrglo Kronosu i postalo uistinu doživljaj koji danas vidim, čujem mirišem, dodirujem." odgovori mi tiho stranac.
"Ali to smo ipak mi, naša tijela su naša svijest o tijelima, naši pokreti su naša svijest o njima. Mi dišemo, naša srca kucaju, mi pijemo čaj i osjećamo okuse i mirise, mi smo postali uistinu svijest o nama samima." zaključi pjesnik.
"Vi ste se sjedinili sa vatrom vremena, postali ste vječni plamen u kojem se nazire istina početka."

Manu propria kineziterapija, fenomenologija sna i 4- D samopoimanje

2007-12-05T20:03:00.000-08:00

"Dragi gospodine, onaj koga vi nazivate Jehova, u stvarnosti je neobrazovan demiurg imenom Jaldaboath."
"Ako je tako, dragi moj gospodine, onda sam ja spreman vjerovati u njega. On je neobrazovan i ograničen, pa mi prema tome njegovo postojanje neće činiti poteškoće. Kako je on?" citat iz teksta nobelovca Anatole France, Revolti anđela.

Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim.

Netko lepršav i zlatan, od ljepote satkan
čuvar mojih snova, moga života sjena
srca moga sjeta, tvojom srećom protkan.
Straža tvojih misli, tužne misli poput pčela roji

Vitez osjećaja mojih
sretne osjećaje kao leptirće broji,
Na vratima srca nevidljiv stojii šapuće o sreći
o onome što osjećati nisam smijela
ili možda nisam htjela.

Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim sokol moga vida
što tami odoru skida
srcem svojim
moje srce hrani,ljubavlju svojom,
ljubav moju brani.

Da, postoji netko u snovima davnim
netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim,
onaj mali šareni patuljak,
čudesni svijetlosni vrtuljak ,
čarobnjak života sneni,
vrtlar božanskoga vrta,
taj zaneseni sretni vruljak.

Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim
netko neznan, a znan
što ljubav dahom svojim
tebe u meni, mene u tebi
u život od snova tkan
u potok što srećom žubori
u ljepotu svakog trenutka tvori.
Postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojimnetko neznan, a znan
nevidljiv, a kristalno jasan
prozirnih krila i zlaćane kose
srcu nečuno glasan.
Da postoji netko u očima tvojim
netko nevidljiv očima mojim
Lubavlju osjetljiv, srcem vidljiv, dušom spoznatljiv.
i ja šapućem tebi u sebi i meni u tebi
Anđele moj dragi, čuvaru moj blagi
hvala ti za sreću, ljubav i san.

Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Jaldaboath zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo.
Fontana snova

Evo još jedne pjesmice iz davnoga niza, iz vremena poezije ruža, iz traženja sreće, izlječenja tuga u skelpanom stihu. Dobro je prisjetiti se vremena izrastanja i ponekad pročitati ono što nam je duša davno pretvarala i izričaj srca, u izričaj mladalačkih snoviđenja..

Dok majčica zemlja mirno spava

naše misli i sanje postaju čuda

fontana snova kao iskra prava

kapljicama blješti kao dvorska luda.

Snovima vješto i sretno barata

strunicama svojim iskri sretno stanje

naše duše hrabro u zagrljaj hvata

cijeli svijet postaje snoviđenja zdanje.

U kapljicama njenim mjesec vesel pleše

poigrava svjetlost spletena od srebra

kao kremen u snove čistu ljubav kreše

životne tegobe pretvara u dobra.

Šapat zvijezda, uzdah noćnog neba

osluškujem tišinu dolazeće sreće

izvor snova iskri onim što mi treba

jer njega duša u snove pokreće.

Fontana snova se u beskraj diže

vizija ta čudna usred iz noćnoga muka

zamišljana sreća dušu snenu stiže

i ne dozvoljava srcu da se tugom bruka.

Misli i osjećaji postaju tad sanje

srce vrije srećom, tuge nestaju

u fontani snova iskri naše znanje

i snoviđenja nikada ne prestaju.

Fenomenologija sna je izrasla iz učenja o duši materije i slijedeći svoje drevne snove i djela novorođenih sanjara ja njome prodirem u osobna iskustva o dimenzijama ljudske svijesti, zaustavljam se na granici svijesnog i nesvjesnog, dotićem ono još nespoznato i otvaram univerzumu moga uma beskrajnu perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove nijanse i tonove. Sanjam život pun ljubavnog žara i skrivam se hramu ljubavi.

Hram ljubavi

Na hridi pored predivnoga mora, na obali oceana snova, hram ljubavi stoji i stoljeća broji, dočekuje galije i regate velikih lađa punih ljudskih duša, treperavih srca iz kojih se ljubav, čudesna i snažna rađa. U odajama svojim krije opsjenara čari i svjetlosnu dušu koja za prolaznost ovoga svijeta ne mari. Hram to tisućljetno zdanje, dom čarobnjaka koji vječno srce ima, koji ljubav utiskuje i u hladan kamen, toplinom zavarava i ne dozvoljava da u ljudskoj duši zavlada zima, oceanom snova svijetlost širi vječnu taj čudesni ljubavni znamen. Kada se nad morem oluja digne, kada Posejdon zatutnji kapljicama te velike vode, ruka dobrog čarobnjaka svijelo svetionika na hridi pali, dušom svojom zaustavlja bijes tog svojeglavog boga i ljubavlju svojom provodi galije kroz duševne tjesnace, izvodi ih iz opasnog životnog ždrijela, pokazuje im zvijezdani put, ka beskraju bezvremene sreće, u ljepotu sanjanoga životnoga raja.
Tu susrećem čudesnu energiju, energiju koja me uvodi sve dublje u dimenzije svijesti i susrećem mog anđela čuvara koji bdije nad mojim životom, susrećem opsjenara koji sve baš sve u meni pretvara u ljubav. Fenomenologija sna, 4- D samopoimanje mi otvara vrata iza kojih se širi znanost o meni samoj, o onom najvrednijem u meni, o čovjeku u meni. Fenomenologija je slična epidemiologiji, a to su znanosti koje istraživaju širenje "nečega" što napada ljudsko tijelo i bori se sa njegovim imunim sustavom.
Ja priželjkujem da fenomenologija postane fenomenodemija i da se proširi kao epidemija ili pandemija, da potvrdi postojanje Dawkinsovih "mema" u nama i da se uistinu kao dobroćudan virus širi univerzumom da bi zarazila na tisuće umova i postala bujica koju će biti teško zaustaviti.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Priča o ludama i igra trenutka

Život iskri u svevremena skladu
suton i svitanje, noć i veseli dan
okus tuge nestaje u ljubavi sladu,
strah od istine tone u duboki san.

Duša se na obred buđenja sprema
tkivo svemira iskri vječne snove
na licu vremena neka nova krema,
zrcaljenje svjetla, protege nove.

Glupost sa izvora potiho sagorijeva
plamen jezici istine iskre novu čar
srce, blješti gori u pepelu uspijeva
iz ničega o nečemu iskrit novi dar.

U vrtlogu, u vrtnji ranijih života
spiralu je zlaćanu na ples pozvalo
zagrlilo obred, čas svjetskih divota
u treptaju sreće je vreteno zastalo.

Dušu vremena osjećam kao dio sebe
duša moja plovi vremenskom strujom,
tek neka glupost nju ponekad zazebe
grijem je svjesnom nutarnjom olujom.

Trenutak tad koprenu gluposti skida,
duša sretna u koritu bezvremena leži
plovi moja galija energijom duše vida
i nikada od rituala svjetlosti ne bježi.

Uranja, plovi vermena prostranstvom
osluškuje poruke što joj poeziju zbore
sjedinjuje se sa svjetlosnim poslanstvom
grli stare luči, iskre koje oduvijek gore.

U zagrljaju svjetlosti u obreda struji,
iskre srodne duše svjetlosnim zrncima,
blješte fotoni, u novoj nutarnjoj oluji
osjećaju ljubav, život u sreće trncima.

Na obroncima svitanja ostao je trag
sjećanje na zagrljaj što se sad zbio
mirisi, boje, muzika, okus sreće blag,
umu je gluposti roj od sebe sad odbio.

Pisala sam luckaste pjesme, pisala sam o gluposti i spoznaji nepostojanja u sretnom trenutku vremena. Naziv "luda" potiče iz davnih mitova koji njoj "ludi" još uvijek daju značenje životne istine, pa luda tako ostaje vječno sjećanje na stvarnost vremena koje je predstavljala. Luda još uvijek živi u meni i ja sam sretna jer na obroncima obreda trenutka uranjam u njenu ljudskost i spoznajem da je svjetlost njenog uma, svjetlosni zagrlja sretnog trenutka postojanja.
Luda još uvijek živi, ona je uvijek tu u svakom vremenu i prostoru, ona je dio naše stvarnosti dio nas samih.
Luda u nama reprezentira snagu univerzuma našega uma, ona je simbol za smjeh koji s ničim nije povezan ali povezuje sve.
Pronađimo i oslobodimo "ludu" u sebi, ona će nas uvesti u istinu života, luda je nekorumpirana, odlučna, zaigrana, slobodna i užasno živa. Luda je naš tajni saveznik, ali u isto vrijeme širi oko sebe strahopoštovanje.
Povijesno skrivena u mitovima i legendama, luda je živjela u hrabrima i prikazivala se u različitim oblicima. Till Eulenspiegel je bio moralna instanca koja je takozvane "dobre građane" razotkrivala u njihovoj škrtosti, slabostima i gluposti. Probudivši ludu u sebi Till je spoznao sve svoje i sve ljudske slabosti i s ludom u sebi ih je pretvarao izgovorenu riječ koja se kao dobročudan virus širila tadašnjim svijetom.
Nasruddin je bio mudrac arapsko-perzijskog svijeta.
Dvorska luda je simbol istine, mudro zrcaljenje njenog samopoimanja i fenomenološko otkrivanje i duhovito predstavljanje kraljevih slabosti. Njene šale su bile uvijek odjevene u ruho jednog od dvorjana, no ipak ciljano prepoznatljive, pa je zbog toga dvorska luda rijetko preživjela kralja.

Pierott i Harlekin imaju u narodu dugu tradiciju, ovisno o kulturi u kojoj su živjeli. Oni su pjevali život onakav kakav on uistinu jest. U njihovim zrcalnim neuronima se smješila budna luda i ohrabrivala ih da svoje skrivene emocije pretvaraju u osjećaje i sinstezijom svojih osjetila ono ružno i nedostojanstveno u čovjeku pretvore u balade o čovjekovim svojstvima.

Cirkuski Clown s crvenim nosom se pojavio u 18-om stoljeću u pauzama artističkih predstavljanja. On traje i pojavljuje se uvijek iznova, on živi s nama i poklanja nam smijeh i uči nas istinskom životu. Clown tužna lica, igrajući smrt, umire osmjehujući se.
Luda u Clownu nema moć, ona djeluje svojim bićem da, svojom sposobnosti, da ljude svog vremena, zarazi smjehom. Ona pretjeruje, parodira, svojim tijelom i svojom igrom, svete simbole trenutačne vlasti.
Luda i clown se zajedno igraju s trenutkom u trenutku, trenutkom vječnosti koji ih povezuje s ljudima i njihovom srećom, trenutak koji otvara put snage ka srcima i najljepšem svojstvu ljudske prirode. Oni postaju simbolom iskonske čovjekove naravi, njegove kreativnosti i sposobnosti igranja iz čega na koncu kao erupcija vulkana izlazi smijeh.

Luda je nula, ono ništa u nama, ono što uvijek stoji iza naših naučenih životnih uloga i granice života. Ona je u isto vrijeme, trenutak opuštanja u nama, trenutak u kojem smo sami sebi vjerni i identični sa samim sobom. Četverodimenzionalnim poniranjem u sebe ja spoznajem trenutak u kojem počinje autentična, slobodna životna igra, trenutak u kojem se luda u meni budi i uvodime u fenomenologiju moga sna.

Luda nam u nama priča priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju naučeni igramo, o neuspjesima i nesigurnostima naše umorne duše. Ona budi sposobnost duhovitosti, uzburkava rijeku kreativnosti i smijeh prelazi u snagu, koja nije tehnika nego izraz naše čovječnosti, snaga koja postaje odmor našem utjelovljenom umu.

Biti Clown, Clown bez maske i crvenog nosa, znači izgubiti strah od života, znati se odlučiti i učiniti pravi korak na pozornicu života. Sloboda lude, koja se u nama budi, je u slušanju svog srca, u oslobađanju od okova etabliranih pravila reda i ponašanja, unutar kojih postajemo nevjerni samome sebi, izdajemo samoga sebe i stvaramo jednu novu vrstu nereda o kojoj nitko ne razmišlja. Dok ne spoznamo i ne probudimo ludu u sebi stavljamo masku na lice, da bi zaštili svoju ranjivost. Ta maska, koju nitko ne primjećuje na našem licu, nas sve više i više udaljuje od nas samih. Upravo zbog toga čovjek, koji se rodi kao unikat, umire kao kopija.
U dubini svoje duše svi smo mi lude, svi smo povezani sa pravim životom, svi smo u svojoj jezgri zdravi.
U svijetu u kojem živimo je najveća hrabrost biti autentičan, veliki riziko je početi se, javno i "bez razloga", smijati. Smijeh tada postaje lijek, 4- D samomobilizacija naših otupljelih i ukočenih tjelesnih struktura.
Mudrac, obrazovana luda univerzuma, je ona nula, ono ništa u nama koja se bori protiv osjećaja straha. Ono čega se dobri građanin, pa čak i demonstrant mašući zastavom boji, za ludu postaje istinski izazov. Luda postaje djete, nedužno i bez predrasuda. Ona je spremna gledati u oči osobnoj katastrofi i boriti se sa sjenama osobne stvranosti. Luda shvaća život, a ne pravila i zakone koji ga čine, kao obavezu.
Upravo zbog toga se smijemo Clownu na pozornici, on čini upravo ono čega se većina nas boji. On se predaje igri i osjećaju, on zapinje, on se blamira, on neuspjeva, on zakazuje, ali nikada ne gubi svoje dostojanstvo i svoj humor, pa upravo zbog toga ne gubi niti svoju duševnu ravnotežu.

Naša najopasnija bolest je zavaravanje samoga sebe. Terapija protiv te laži je ujedno i prilika da svoju istinu bez ostatka, dosljedno i iskreno, izrazimo. Lažna vjernost nametnutim istinama i prisilni lojalitet nas sputavaju u doživljaju sebe samoga. Rezultat takvih stanja je često osamljenost, dosada i besmislenost života.
Doživimo fenomenologiju sna, 4- D samopoimanjem otkrijmo svoje slabosti i prepoznajmo svoje hrabrosti i svoje mogućnosti. Spoznamo li svoje slabosti i zavolimo ih u sebi možemo se sa njima i šaliti, možemo ih predstavljati kao svojstva kojih se ne stidimo. Za taj korak u samoosjetilnost je potrebna hrabrost. To je skok emocionalnog uma u dosad nepoznato područje sebe samoga, u dubinu velikog mora naše duše iznad koje viri, kao vrh sante leda, naša svjest. To je skok pri kojem se nesmije dugo razmišljati, potrebno je samo poželiti skočiti.

Tako ulazimo u pravi svijet svoje osjetilnosti i osjećajnosti, u svijet suprotnosti, koje ostvaruju našu duševnu ravnotežu. Tek tada osjetimo da sve ono što smo do tog trenutka shvaćali kao pravi smisao života mora proći kroz prizmu lude u nama. Naše unutarnje svijetlo se zrcali u prekrasnim nijansama dimenzija univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama, naše istinske stvarnosti.
Tim svjesnim činom, razotkrivanja naše podsvjesti, mi spoznajemo da se cijeli život sastoji od suprotnosti:
svjetlo- tama,
visina- dubina;
očinioc- žrtva,
ali u isto vrijeme nam postaje jasno da i u nama samima, u našoj samosvijesti postoje suprotnosti:
samosvjest počinitelja i samosvjest žrtve.

Misao u tom trenutku, sputana još uvijek nametnutom nam napetosti duše, samo zrcali davno potisnuti osjećaj, istinu po kojoj se ta svojstva u nama boje jedno drugoga, ali nastupajući sjedinjena ona više ne osjećaju strah.
Smijehom se oslobađamo unutarnje napetosti i ujedinjujemo suprotnosti, pa tek onda osjećamo kako te dvije, naizgled suprotne, svijesti jedna drugoj služe.
Tada tijelo postaje zrcalo lude u nama, jer u njemu su programirane sve naše životne igre, svi naši stavovi. Mi se po njima krećemo, govorimo, mislimo, osjećamo ili ne osjećamo. Luda se u svojoj igri koristi tim svojstvima i onda ih polarizira lašti i oblikuje. Ona otkriva naše želje i nadanja, luda je iskonska emocija i njen stav, luda istražuje ono što smo davno zatomili negdje duboko u riznici postojanja, luda misli za nas i pretvara emociju u osjećaj, u duhovitost naše osobosti.

Tada otkrivamo i filozofiju lude u nama, mudrost koju je švicarski filozof Roland Schutzbach, po nazivu Narr, dvorska luda, nazvao Narrosophie.
To je filozofija trenutka, filozofija koja ne pozna dvoumljenje i traženje, filozofija kojom živimo vječnost u stvarnom trenutku postojanja. U isto vrijeme je to nova filozofija smijeha u kojoj je upravo smijeh izvor mudrosti.
Smijeh, kao dimenzija sreće, je osnova te filozofije, a " Smijeh bez razloga" njen moto.
Na taj način narosofija tvrdi da je smijeh osnovna struktura u stvaranju svijeta, kao što su davno vjerovali gnostičari. U smislu novonastajuće znanosti, promjenom paradigme u fizici, narosofi za razliku od gnostičara, smijeh nazivaju, radosnom energijom koja prelazi u vatromet stvarnog postojanja.
Filozofija smijeha i fenomenologija sna se, u mom misaonom konzeptu o savršenoj kineziterapiji, sjedinjuju u moju filozofiju pokreta.
"Manu propria kineziterapija", sa svojim metodama 4- D samopoimanje, 4- D samostabilizacija i 4- D samomobilizacija, sjedinjuje u sebi sve dimenzije univerzuma našeg utjelovljenog uma i budi ludu, mudraca u nama, sjedinjuje se sa anđelom čuvarom, sa opsjenarom ljubavi i mi postajemo svijesni sebe, svoje duše, svoga tijela i omogućuje nam da razvijemo svoju mudrost svakodnevnog pokreta.